Dva načina na koje se komunistički režim stropoštao
Kao i sve zemlje nastale raspadom bivše Jugoslavije, ni BiH se ne uklapa u slavnu epiku o pobjedi civilnog društva nad “totalitarnom komunističkom državom” u istočnoj Evropi. Za razliku od nekih država Sovjetskog bloka, u ovim zemljama nije došlo do “baršunaste revolucije” nego do krvavog ratnog sukoba. Događaj pada komunizma odigrao se u užasu masovnih krvoprolića u kojima je jedna nacija bila smrtni neprijatelj druge, a ne u drami rušenja birokratske vlasti kroz jačanje samosvijesti društva o uskraćenim političkim i građanskim slobodama.
Iako je i u južnoslavenskim zemljama bunt civilnog društva mogao biti shvaćen kao glavni pokretač promjena, najbolji primjer je Slovenija 80-ih godina, ipak je borba za neovisnu nacionalnu državu prevagnula kao daleko snažniji motiv. Tako se onda može objasniti zašto je veliki broj članova komunističke vladajuće elite ostao na vlasti i nakon propasti realnog socijalizma i čak predvodio narod u pokretu za svrgavanje nedemokratske vlasti. Upravo je borba za državu, plebiscitarno usvojeni prioritet onoga što bismo mogli nazvati državnim razlogom, podredila civilno društvo i tipične ciljeve
njegovog samooslobođenja militantnim ciljevima zagrižene nacionalističke politike. Stvaranje nacionalne države ispostavilo se kao sveti cilj politike, koja se u dramatičnom momentu oružanog konflikta predstavila kao politika kolektivnog preživljavanja, pa je civilno društvo u nastajanju bilo preko noći usisano u militantno tijelo naroda. Čini se da je za razumijevanja novijeg političkog i društvenog konteksta regije binarna opozicija civilno/militantno nadodređujuća za sve važnije fenomene. Ona će nam poslužiti kao orijentir u našem retrospektivnom osvrtu na proteklih dvadesetak godina.
Istina je, dakle, da je tematika civilnog društva, nakon rušenja Berlinskog zida, uvedena u opticaj kao povlašten način gledanja na taj događaj. Ali to nije i jedina perspektiva za čitavu istočnu Evropu. Trebalo bi razlikovati dva principijelna načina na koji je propao realno postojeći socijalizam: s ratom i bez rata. Na jednom kraju istočnog dijela kontinenta mogli smo vidjeti međusobne obračune naoružanih naroda, a na drugom ustanak civilnog društva. Na jednom kraju su se države rušile i gradile, a na drugom su države jačale u njihovom simboličko-pravnom kapacitetu osiguravanja legalnih prava i sloboda.
