Ekonomska i financijska kriza koja je eksplodirala ujesen 2008. izazvala je izuzetno izvanredno snažnu promjenu u carstvu političkih imaginarija. Kao što se prije nekoliko godina govor o klimatskoj promjeni u mainstream medijima ismijao i odbacio kao pretjeran i apokaliptičan, a onda je gotovo preko noći činjenica klimatske promjene zapravo postala pitanje općeg slaganja, tako je ekonomska i financijska kriza preinačila prevladavajuća gledišta na kapitalizam i socijalizam. Samo se godinu prije svaka kritika neoliberalnih strategija deregulacije, privatizacije i smanjivanja struktura blagostanja – a kamoli samog kapitala – u prevladavajućim medijima odbacivala kao luđački govor. Danas Newsweek na svojoj naslovnici objavljuje, s tek malo ironije: “Sada smo svi socijalisti”. Vladavina kapitala iznenada je otvorena propitivanju, od ljevice do desnice, a neki oblik socijalističke ili keynesijanske državne regulacije i upravljanja čini se neizbježnim.
Trebamo, međutim, istraživati izvan te alternative. Prečesto se čini da su nam jedini izbori kapitalizam ili socijalizam, vladavina privatnog vlasništva ili ona javnog vlasništva, kao da je privatizacija jedini lijek za nevolje državnog nadzora, a za nevolje kapitala učiniti ga javnim, to jest, primjeniti državnu regulaciju. Moramo istražiti drugu mogućnost: niti privatno vlasništvo kapitalizma niti javno vlasništvo socijalizma, već zajedničko u komunizmu.
Mnogi su središnji koncepti našega političkog vokabulara, uključujući komunizam jednako kao i demokraciju i slobodu, bili toliko iskrivljeni da su gotovo neuporabljivi. U standardnoj uporabi, zapravo, komunizam je sve više počeo predstavljati svoju suprotnost, to jest, potpuni državni nadzor ekonomskog i društvenog života. Možemo, naravno, napustiti te izraze i izmisliti nove, no za sobom ćemo ostaviti predugu povijest borba, snova i težnja vezanih uz njih. Mislim da je bolje izboriti se da se tim konceptima vrati, ili ponovno uspostavi, njihov smisao. U slučaju komunizma, to zahtijeva analizu mogućih oblika današnje političke organizacije i, prije toga, ispitivanje naravi suvremene ekonomske i društvene proizvodnje. U ovom ću se ogledu ograničiti na preliminarni zadatak kritike političke ekonomije. Jedan od razloga zašto komunističke hipoteze prijašnjih razdoblja više nisu valjane je i to što se ustroj kapitala izmijenio – kao i uvjeti i proizvodi kapitalističke proizvodnje. Najvažnije je da se promijenio tehnički ustroj rada. Kako ljudi proizvode i izvan i unutar okvira radnog mjesta? Što proizvode i pod kakvim uvjetima? Kako je organizirana proizvodna suradnja? Što su podjele rada i moć koja ih razdvaja po rodnim i rasnim crtama u lokalnim, regionalnim i globalnim kontekstima? Uz ispitivanje trenutačnog ustroja rada moramo analizirati i odnose vlasništva pod kojima rad proizvodi. Zajedno s Marxom možemo reći da je kritika političke ekonomije, u svojoj srži, kritika vlasništva. “Komunisti mogu svoju teoriju”, pišu Marx i Engels u Komunističkom manifestu, “sažeti u jednom izrazu: ukidanje privatnog vlasništva”.
