Kategorija: Broj 09-10

Živim u doba informacija. Ne živim u doba informacija. Tišina je. Buka je. Vrijeme je to medija koje poriče jasne razlike između agresije, rata ili humanitarne intervencije. Sekunde i minute medija vole biti ispunjene bizarnostima, ali ne i onima koje previše uznemiruju savjest dominirajućeg ekonomskog tijela.

Vrijeme je to u kojem je ljudsko tijelo tek mjesto razračuna, dvoboja, potrošačkog eksperimenta, radnog potencijala; mjesto pregovora za nadilazeće modele društva, njihov alibi i njihova hipoteka. Od tijela će jedino preostati podaci o DNA i još uvijek aktualan i autentičan skup otisaka prstiju, a koji paradoksalno ima vrijednost samo ako je tijelo još živo. Samo do tih 28 tisuća dana, koliko nam je u ovom trenutku svakom dano prosječno za život.

Možda se uskoro prosjek dana još poveća. Gledam na televiziji zadovoljnog europskog radnika u komunikacijskoj industriji kako kaže da je nakon uspješnog štrajka dobio povišicu. Tko će nadoknaditi razliku? Profit kaže da razlika mora biti nadoknađena. Možda to odrade radnice u Indoneziji? Imaju li one svaka svojih 28 tisuća dana? Toga u medijima nema. Jer vrijeme je u medijima dragocjeno, a ono je i onako potrošeno na reklame brandova koje imaju svoje pogone na tim prostorima. Pomama je za visokokvalitetnim jezerskim grgečom iz Tanzanije. Ima li ribar s tog jezera neobičnog naziva Viktorijsko, svojih 28 tisuća dana? Vrijeme je u medijima predragocjeno. I sama živim u okruženju utemeljenom na potrošačkim klasama koje prolazi vječitu bolnu tranziciju politizacije medija, duha i tijela, ženskog i muškog. Gledam, slušam, vijesti koje su beskrajna drama čija je bit transformacija. Stari mitovi, novi mitovi. Mutanti. Politička, ekonomska i medijska administracija bodri nad tih 28 tisuća dana od čega prosječno 14 tisuća dana radnog potencijala svakog od nas. Koliko li je to televizijskih sekundi? Razgraničenja područja djelovanja stoga, što ih zovem grubo odijeljeno umjetnošću, politikom, zbirom društvenih i prirodnih znanosti sve se više preklapaju s demonstracijom raspada ekološkog, psihološkog i fizičkog tijela. Ne živim u doba informacije nego u doba medija, doba ikonografija i ikonoklazama istodobno.

Recimo da vam ovdje zapravo ne pričam o sebi nego da vrijeme koje protječe priča kroz mene. Vrijeme je zapravo jedino što podjednako svi osjećamo, ili još bolje ‘posjedujemo’. Vrijeme je potpuno bezlična kategorija. Ali kad kažem sporost ili brzina, tu već počinju trzaji, tikovi nestrpljenja. Televizijski dokumentarac o brzini. Prizori iz života? Prvi primjer: Zatvaranje lifta: dvije do četiri sekunde. Drugi primjer: U jednoj milisekundi metak ulazi u lubanju i izlazi iz nje. Vidimo to usporeno u filmovima akcije. Za trajanja nanosekunde isti metak potpuno miruje. Pojmimo u sekundama, ali ne prestajemo razmišljati kako ovladati nanosekundama. Neuroza je postala normalno stanje. Je li kao takva proširila pojam bolesti ili pojam normalnosti?

U svijetu medija lišenom praznine i tišine gdje svaka površina vrišti, a svaka je tišina ispunjena, ideja vremena, sasvim mala ideja privatnog vremena, polako iščezava. Uzmimo komunikacijsko vrijeme. Ono koje se prodaje na impulse, kao neosporno najunosniji profit, nadzirano je dvostrukim otkucajima. Prodaja intimnosti na impulse ide u prilog najsnažnijim korporacijama — telekomunikacijskim. Najvrjednija sirovina najbrže rastuće industrije danas je bestežinska informacija. Najunosniji je profit trgovina emocionalnim kontaktima. Otkupljivanje impulsa znakovit je način života. To je istodobno osluškivanje i nadziranje ljudskih potreba. Daleko od Tesline ideje bežične, besplatne telekomunikacije nalazimo se u rascjepu otkupa vlastite intime i doprinosa činjenici da za nekoliko godina ne samo da više nećemo biti korisnici i usmjeravati tehnologiju svojim potrebama već će nam možda jedina sloboda biti sloboda odlučivanja kojem ćemo proizvođaču bežičnih ili kakvih drugih komunikacija biti vjerni. To su otprilike okviri slobode našeg vremena. Vrijeme se mora imati, pa makar simbolično. Vrijeme se mora dramatično skraćivati. Istina, brzo vozilo kompresira vrijeme i relativizira kilometražu no ciljevi se također postavljaju sve dalje. Ručni ili džepni sat je nekada davno bio vrijednost. Ako ga sentimentalno dovedemo u vezu s vremenom možda i neki osobni kapital, ili barem osjećaj kontrole vlastitog vremena. Sat je danas privjesak, izgubio je svoju mistiku. Stanovnici jednog nigerijskog sela satove (pogađate, kineske proizvodnje) nose isključivo kao narukvice. Bijele sportske tenisice ne habaju za sportske ciljeve nego ih nose kao ogledne primjerke koje lašte do vrištave bjeline. Sat kao narukvica, civilizacija kao dekoracija. Uistinu kome je potrebna civilizacija iluzornih simbola izobilja. Izokretanje prihvaćenih prioriteta važnosti dobiva nove dimenzije iščitavanja.

Najveća misija masovnih medija nije u prenošenju činjenica već u proizvodnji straha. Strah kao marketinški poticaj, strah kao kontrolni mehanizam moći. Rastući strah od imigranata, homoseksualaca, lezbijki, svećenika pedofila, urušavanja tradicionalnog pojma obitelji, samohranih majki, masovnih ubojstava u školama, bioterorizma, AIDS-a, narkotika… sve su to rezervni konglomerati za stilske vježbe masovnih medija, trajno kaotične postavke nesređene specifične težine, prioriteta i važnosti za odvlačenje pažnje s glavnog pitanja stvarnih konstelacija moći. Moći nekolicine nad mnoštvom, neodgovornosti i bahatosti nekolicine nad mnoštvom. Moći korporacija kakva je uostalom i sama industrija vijesti koja se u svjetskim okvirima može svesti na monopol tek nekolicine izvora.

Autor: Keser, Ivana

Preuzmi PDF

Vaša prethodna knjiga Rampa (1983) sabrala je izvjestan broj članaka koje ste napisali za Cahiers. Ono što je knjigu činilo autentičnom jest da ste pošli od analize različitih razdoblja koja su Cahiers prevalila, no isto tako i iznad svega, od analize različitih funkcija filmske slike. Jedan slavni prethodnik, Riegl, u likovnim umjetnostima je razlikovao tri svrhe umjetnosti: uljepšati prirodu, produhoviti prirodu i takmičiti se s prirodom (a pojmovi uljepšati, produhoviti, takmičiti se kod njega dobivaju odlučan povijesni i logični smisao). U periodizaciji koju predlažete, vi definirate prvu funkciju koju izražava pitanje: što se događa iza slike? I, bez sumnje, ono što možemo vidjeti iza slike biti će prikazano samo u slikama koje slijede, no ponašati će se kao ono što prelazi iz prve slike u drugu, kao ono što ih povezuje u snažnu, uljepšavajuću, organsku cjelinu, makar dijelom tog prijelaza bio ‘horor’. Tako vi kažete da to prvo razdoblje za formulu ima tajnu iza vrata, ‘želju da vidimo dalje, iza, da vidimo kroz’ bez obzira koji predmet igrao ulogu ‘privremenog zastora’ i u kojem se svaki film veže s drugim u idealnu refleksiju. To prvo doba filma bit će određeno umjetnošću montaže koja može kulminirati u velikim triptisima i koja predstavlja uljepšavanje prirode ili enciklopediju svijeta, ali isto tako, posredstvom pretpostavljene dubine slike kao harmonije ili sporazuma, u raspodjeli prepreka i prekoračenja, disonanci i rastvaranja u toj dubini. Definirati će se i ulogom glumaca, tijelima i riječima svojstvenima filmu u toj univerzalnoj scenografiji: uvijek u službi nadopune pogleda, nečeg ‘više od pogleda’. U Vašoj novoj knjizi predlažete Eisensteinovu biblioteku, Kabinet Dr.Eisensteina, kao simbol te velike enciklopedije.

Primjećujete dakle da taj film nije umro sam od sebe, nego ga je ubio rat (Eisensteinov kabinet u Moskvi postao je mrtvo mjesto, razbaštinjeno, lišeno afekata). Syberberg je do krajnosti doveo neke opaske Waltera Benjamina: Hitleru bi se trebalo suditi kao filmskom režiseru. Vi i sami primjećujete da su ‘veliki politički prizori i državne propagande koje su postale žive slike, prva ljudska upravljanja masom,’ ostvarila filmski san u uvjetima kada je posvuda navirao užas, kada ‘iza’ slike nije bilo više ništa za vidjeti osim logora, a tijela bila povezana samo mučenjima. Paul Virilio će pak pokazati da se fašizam, sve do kraja, takmičio s Hollyoodom. Enciklopedija svijeta, uljepšavanje prirode, politika kao ‘umjetnost’, po Benjaminovu izrazu, postali su čisti užas. Sve organsko bilo je tek totalitarističko, a moć autoriteta nije se više otkrivala kod nekog autora ili scenarista, nego u ostvarenju Caligarija ili Mabusea (‘stari posao scenarista, kažete vi, nikada više neće biti nevin’). Iako film nakon rata mora oživjeti, to se mora dogoditi na novim osnovama, na novoj funkciji slike, na novoj ‘politici’, novoj svrsi umjetnosti. Možda je u tome pogledu Resnaisovo djelo bilo najveće, najsimptomatičnije: on je taj koji film vraća iz mrtvih. Počevši od nedavnog filma Ljubav u smrti, Resnais poznaje samo jedan filmski lik, tijelo ili glumca, čovjeka koji se vraća iz mrtvih. I on tako samog Resnaisa približava Blanchotu preko ‘pisma katastrofe’.

Nakon rata, dakle, druga funkcija slike izražavala bi se u posve novom pitanju: što vidimo na slici? ‘Ne više što vidimo iza, nego prije: mogu li izdržati pogled na ono što ne mogu izbjeći i što se događa u samo jednom planu?’. Promijenio se dakle skup odnosa filmske slike. Montaža je mogla postati sekundarna, ne samo u korist slavnog ‘plana-sekvencije’, nego i na račun novih oblika kompozicije i asocijacije. Dubina je bila prokazana kao ‘varka’, a slika je svoju plošnost prihvatila kao ‘površinu bez dubine’ ili ‘oskudnu dubinu’, kao oceanografsku duboku površinu (koju neće opovrgnuti dubina polja, na primjer kod Wellesa, kao jednog od učitelja tog novog filma, koji sve nudi jednom beskrajnom pogledu svrgavajući staru dubinu). Slike se više ne vežu po jednoznačnom poretku njihovih rezova i prijelaza, već su postali predmeti uvijek novih ulančavanja i prelamanja, s onu stranu rezova i lažnih prijelaza. Promijenio se također odnos slike s filmskim tijelima i glumcima: tijela su postala više danteovska, tj. nisu više uhvaćena u radnji, nego u položajima sa svojim specifičnim svezama (što vi ovdje pokazujete još kod Ackermanove, Straubovih ili pak na zapanjujućoj stranici gdje kažete da glumac prizor s alkoholom više ne mora popratiti pokretom i posrtati, kao u starom filmu, nego suprotno, zauzeti stav, onaj pomoću kojeg se pravi pijanac drži uspravno). Promijenio se također odnos slike s riječima, zvucima, glazbom u osnovnim asimetrijama zvučnog i vizualnog koje će oku dati mogućnost da sliku čita, ali i uhu da halucinira i najmanje šumove. Konačno, to novo doba filma, ta nova funkcije slike bila je pedagogija percepcije koja će zamijeniti enciklopediju svijeta koja je završila u ropotarnici: film promatrača koji želi više uljepšati prirodu, nego je produhoviti na najvišem stupnju intenzivnosti. Kako se možemo pitati što možemo vidjeti iza slike (ili što je nastavlja) kada ne znamo vidjeti ni što je u njoj ili na njoj, kao da oku nedostaje duha? (u tome novome filmu možemo primijetiti vrhunce, no uvijek će se raditi o pedagogiji koja će nas voditi, pedagogija-Rosselini, ‘straubovska pedagogija, godarovska pedagogija’, kažete u ‘Rampi’, kojima sada pridodajete Antonionijevu pedagogiju kada analizirate oko i uho ljubomore kao ‘poetičku umjetnost’ koja otkriva sve ono što iščezava, nestaje, a ponajprije ženu na pustom otoku.

Autor: Deleuze, Gilles

Preuzmi PDF

Na ovoj smo konferenciji čuli dvije skupine ideja o muzejima. S jedne strane Walter Grasskamp osporava tvrdnju da je muzej institucionalni okvir univerzalnog estetskog jezika, te tvrdi da je zapravo riječ o impresivnoj globalizaciji u osnovi zapadnih ili sjeverno-atlantskih kulturnih kodova, među kojima je i sveobuhvatni kod egzotizma. S druge pak strane Maurizio Lazzarato, navodeći kao primjer projekt ‘B-zona’ Ursule Biemann i Angele Melitopulos, tvrdi da muzej može biti potporni temelj i pokretač angažmana u vanjskom svijetu, u samoj infrastrukturi globalizacije, kojoj se pristupa kritičkim proučavanjem i eksperimentalnim sredstvima čiji suradnički procesi razrade pomažu transformirati infrastrukturu o kojoj je riječ. Suely Rolnik iznijela je mišljenje da takvi eksperimentalni postupci mogu transformirati čak i univerzalni okvir zapadnoga ega, koji strukturira sam pogled i umjetnika i promatrača.

Želim istaknuti da se svi mi na ovoj konferenciji međusobno poznajemo, da smo prijatelji i kolege, da smo na istoj valnoj duljini. Ja pišem za isti časopis kao i Maurizio Lazzarato, upravo sam završio rad na tekstu za katalog projekta ‘B-zona’, imao sam čast prevoditi tekstove Suely Rolnik itd. Moglo bi se reći da smo svi mi pripadnici skupine koju bismo mogli nazvati ‘1000 globalnih igrača’ koji muzeje pretvaraju u sjecišta umjetnosti, društvenih znanosti i politike. Naš je rad transverzalan u odnosu na tradicionalni umjetnički svijet, i faktor izvanjskosti nam je ključan. Pokušavamo uspostaviti kritičke laboratorije, mobilna kazališta, virtualne uredničke stolove ili čak eksperimentalne klinike za istraživanje mogućih alternativa svijetu kakav poznajemo. Zbog propadanja temeljnih političkih, ekonomskih, a rekao bih čak i osjećajnih i psiholoških uvjeta ljudske koegzistencije, naš je rad postao nešto vidljiviji, čak toliko da je danas zaista vidljiv na muzejskom horizontu (kako to nije bio slučaj do sredine ili čak kasnih 1990-ih). U tom kontekstu želio bih, iz osobne perspektive, objasniti neke od poteškoća koje uočavam, kao i predložiti nekoliko zamisli za njihovo rješavanje.

Prva poteškoća u ovom kontekstu jest da je muzej suvremene umjetnosti, kao svojevrsni globalizirani ‘kabinet čuda’, postao tako uspješan isključivo zbog svoje funkcije u masovnoj ekonomiji turizma, koja je upisana u dinamiku suparništva među metropolama. Izraz ‘suparništvo metropola’ opisuje natjecateljske i konkurentske odnose među gradovima, koji se natječu za vidljivost i povezanost u ljudskim, semiotičkim i financijskim tijekovima. Kao što znamo, osnovna formula koju su suvremeni urbanisti pronašli za to suparništvo gradova jest da su razvili ono što se naziva ‘kreativni grad’, što je krajnji proizvod tzv. ‘kreativne klase’. Sjetimo se knjige urbanista Charlesa Landrya ‘Kreativni grad’ i knjige ‘Kreativna klasa’ sociologa Richarda Floride. Temeljna misao je da gradovi moraju upotrebljavati svoje kreativne potencijale i resurse kako bi privukli najtalentiranije burzovne mešetare, znanstvenike, inženjere, poduzetnike, i dakako, umjetnike, za koje se procjenjuje da tvore manje od 2% svjetskog stanovništva — dakle, riječ je o nekih 100 do 150 milijuna ljudi.

Suparništvo među gradovima jednostavno pojačava staru brigu najmoćnijih ekonomskih elita o prikupljanju kulturnog kapitala i pribavljanja vrhunske mentalne i osjećajne agilnosti koja se stimulira kontemplacijom objekata izloženih u kabinetu čuda. Općenito govoreći, umjetnost je uvijek bila neodvojiva od uspona na društvenoj ljestvici.

Autor: Holmes, Brian

Preuzmi PDF

Derridino otvaranje temama etike, pravde, Drugog jasno se razvija krajem osamdesetih godina. Međutim, može se reći da je Derrida već od svojih ranih radova otvorio jedan dijalog sa etičko – političkom problematikom. Derridin otklon ka praktičkoj filozofiji datira takoreći od susreta sa Lévinasovom filozofijom i recepcijom koncepcije Drugog.

Derrida će 1967. godine objaviti knjigu L`Ecriture et la différence, gdje se nalazi tekst Violence et Métaphisique – Essai sur la pensée d `Emmanuel Lévinas U tom tekstu Derrida se bavi problemom tradicionalne relacije između metafizike i etike. Kroz Levinasovo djelo, Totalité et infini Derrida razmatra koncepciju pravde kao odnosa sa Drugim.

Iste godine pojavljuje se i knjiga La Voix et le phénomène koja se pored kritike funkcije jezika i pisma u Husserlovoj fenomenološkoj filozofiji bavi i problemom tradicionalne metafizike razumljene kao ‘metafizike života’. Kao alternativu tzv. filozofiji života kao prisutnosti Derrida uvodi mogućnost promišljanja stanja smrti kao metafizike odsustva.

Mistični temelj autoriteta, djelo koje se pojavljuje 1990. godine predstavlja zvaničnu uvertiru u problematiku fantomskog. Ono što će neki interpretatori Derridine misli primijetiti u novoj fazi Derridine misli jeste recepcija Marxove naslijeđa. Kako piše Bernard Sichère u Cinquante ans de philosophie française: ‘kroz različite perspektive izvjesni mislioci su se usmjerili ka izvjesnom kritičkom čitanju političkih filozofija Moderne, naročito Marxove filozofije, određene ne više smislu prihvaćanja ili njenog odbacivanja u cjelini kao dogmatski zatvorene, već naprotiv, upravo kao izvjesne otvorene misli’.

Retour à Marx francuskog filozofa Sichère objašnjava njegovim opiranjem novoj opće prihvaćenoj ideji ‘smrti Marxa’, ponovnim čitanjem njegovih tekstova, gdje Derrida pokazuje kako se u njegovom djelu, na isti mah, ukrštavaju teme poput pravde, prava, naslijeđa i mesijanizma. Sablasti Marxa su svojevrstan nastavak promišljanja razumijevanja odnosa prava i pravednosti i njihovih uvjeta koji autor počinje da načinje u djelu Force de loi.

Na samom početku Force de loi Derrida podsjeća na Paskalovo razumijevanje prava kao nečega što je uvjetovano silom: ‘pravda bez sile je nemoćna (drugim rečima, pravda nije pravda, ona nije obnovljena ako nema silu, jedna nemoćna pravda nije pravda , nije u pravom smislu), sila bez pravde je tiranska. Pravda bez sile je kontradiktorna, jer uvijek postoje zli; sila bez pravde je za osudu. Treba dakle staviti zajedno pravdu i silu; i tako tumačiti da ono što je pravedno bude jako ili ono što je jako bude pravedno.’ Pravo po svojoj definiciji bi trebalo biti sve što nije ne-pravo (non-droit, tort). Svako društveno uređenje zasniva se na nekom pozitivnom pravu, ali svaki društveni poredak nastaje prilikom s-provođenja sile ili nametanja nekog pravnog akta kao što smo to mogli vidjeti u Paskalovom razumijevanju prava i sile, koje Derrida naziva osnivačko nasilje a koje se provodi kroz rat i revoluciju. Na taj način svako pravo u svom korijenu je ne-pravo tako da ne postoji mogućnost odlučivanja o nekoj pravičnoj odluci. Svaka pravična odluka je nemoguća budući da je pravna odluka svojstvena nekom subjektu a pravičnost kao mogućnost prava je društvena ili objektivna instanca. Derrida uvodi pojam neodlučivosti kao osnovni modus pravičnosti koji predstavlja uvjet ‘sve odlučivosti’ Radi se o kritici strukturalističkih opozicija – kao što je svako pravo zasnovano na ne-pravu tako i odluka ima u osnovi ‘neodlučivi’ karakter. Riječ je o diskutabilnosti paralelizma između pravedne i legitimne odluke: ‘jedna odluka koja ne bi iskusila neodlučivo ne bi bila slobodna odluka, bila bi samo programska primena ili odvijanje jednog proračunljivog procesa. Ona bi možda bila legitimna ali ne bi bila pravedna.‘ Svaka pravedna odluka pretendira na univerzalno, tj. na metafizičko iskonsko važenje a s obzirom na subjektivni karakter ona tu karakteristiku ne može nositi. Tu nalazimo jedno vječno odlaganje/iščekivanje pravde i to kako smo vidjeli kroz dva momenta: kroz njenu suštinu u ne-pravu i njen ‘neodlučivi’ karakter. Da bi riješio enigmu pravednosti Derrida se okreće problematici Sablasti, koje najavljuje već u Force de loi kao ‘duh neodlučivog’ (ghost of the undecidable), koji u tom kontekstu ‘boravi u svakoj odluci ili je pohodi sprečavajući je da dođe u prisustvo ili da bude viđena kao samo-odobrena (self-authorized) i neoboriva (inviolable)’.

Autor: Harbaš, Bernard

Preuzmi PDF

Opća kriza koja je obuzela suvremeni svijet, posvuda i gotovo u svakoj sferi života, manifestira se različito u svakoj državi, obuhvaćajući različita područja i pripremajući različite oblike. U Americi je jedan od njezinih najkarakterističnijih i najznakovitijih aspekata krize koja je, barem u posljednjih deset godina, postala politički problem na najvišoj razini, o kojem gotovo svaki dan piše tisak.

Zasigurno nije potrebno imati bujnu maštu da se otkriju opasnosti sve većeg pada razine osnovnih standarda u cjelokupnom obrazovnom sustavu i ozbiljnost problema koju su pravilno istaknula brojna nastojanja obrazovnih autoriteta da spriječe daljnje propadanje. Ipak, ako usporedimo ovu krizu u obrazovanju s političkim iskustvima drugih zemalja u dvadesetom stoljeću, s revolucionarnim previranjima nakon Prvog svjetskog rata, s koncentracijskim logorima, ili čak s općom depresijom koja se širi Europom od kraja Drugog svjetskog rata, teško je krizu u obrazovanju shvaćati onako ozbiljno kako bi trebalo. Doista je izazov promatrati je kao lokalni fenomen, nepovezan s većim problemima stoljeća, za koji treba okriviti neke posebnosti života u Sjedinjenim Američkim Državama, a kakvih nema u ostalim dijelovima svijeta.

Da, da je sve ovo točno, kriza u našem obrazovnom sustavu ne bi postala političko pitanje, a obrazovni autoriteti ne bi bili nemoćni i bavili bi se tim problemom na vrijeme. Ovaj problem svakako se ne svodi na puko pitanje zašto Johnny ne zna čitati. Štoviše, uvijek želimo vjerovati da se bavimo specifičnim problemima koji ne prelaze povijesne i nacionalne okvire, te su važni samo onima koji su njima neposredno pogođeni. Baš se to vjerovanje u naše doba stalno pokazuje netočnim. Možemo kao opće pravilo u ovom stoljeću uzeti činjenicu da štogod je moguće u jednoj zemlji jednako je moguće, u bližoj budućnosti, u gotovo svakoj drugoj.

Izuzev ovih općenitih razloga zbog kojih bi laicima bilo preporučljivo baviti se problemima na područjima o kojima, u specijalističkom smislu te riječi, ne znaju ništa (poput mene, obzirom da nisam stručnjak na polju obrazovanja, a bavim se krizom u obrazovanju), postoji čak jedan bolji razlog zbog kojeg bi se trebalo baviti nekom kritičnom situacijom koja ga izravno ne dira. I to je prilika, ukoliko se zaista radi o krizi — koja razara fasadu i miče predrasude — za istraživanje i propitivanje svega što je ogoljeno do same biti stvari, a bit obrazovanja je natalitet, činjenica da se na svijetu rađaju ljudska bića. Nestajanje predrasuda jednostavno znači da smo izgubili odgovore na koje se obično oslanjamo, a da i ne shvaćamo da su u osnovi to odgovori na pitanja. Kriza nas vraća na sama pitanja i od nas traži stare ili nove odgovore, no u svakom slučaju traži izravnu prosudbu. Kriza postaje katastrofa samo kad na nju odgovorimo unaprijed oblikovanim prosudbama, to jest predrasudama. Takav stav ne samo da produbljuje krizu, već time gubimo pravo na realno iskustvo i priliku za razmišljanja koje ono nudi. Bez obzira na to kako se jasno neki općeniti problem može prikazati u trenucima krize, nikad nije moguće u potpunosti izolirati element univerzalnosti od točno određenih i specifičnih okolnosti u kojima se kriza događa. Iako kriza u obrazovanju možda pogađa cijeli svijet, karakteristično je to da nam se čini da je najgora u Americi, iz razloga što možda jedino u Americi kriza u obrazovanju može zaista postati neki čimbenik u politici. U stvari, u Americi obrazovanje ima različitu i, politički gledano, neusporedivo važniju ulogu nego u drugim zemljama. Tehnički, naravno, objašnjenje leži u činjenici da je Amerika oduvijek zemlja useljenika; očito je da se jako teški proces sjedinjavanja najrazličitijih etničkih skupina — koji nije potpuno uspješan, ali je neprestano uspješniji nego što smo očekivali — može postići samo putem školovanja, obrazovanja i amerikanizacije useljeničke djece. Obzirom da većini te djece engleski nije materinji jezik, već ga moraju učiti u školi, škole očito moraju preuzeti uloge za koje se u nacionalnoj državi pretpostavlja da ih obavlja obitelj. Nadalje, još je od presudnijeg značaja za naše razmatranje uloga koju kontinuirano useljavanje ima u političkoj svijesti i mentalnom okviru zemlje. Amerika nije tek kolonijalna država koja ima potrebu za useljenicima da bi se napučio neki prostor, koji bi imao nezavisnu političku strukturu. Za Ameriku je odredbeni faktor oduvijek bio moto otisnut na svakoj novčanici dolara: Novus Ordo Seclorum, Novi svjetski poredak. Useljenici, pridošlice, su državi garancija da ona predstavlja novi svjetski poredak. Značenje, tog novog svjetskog poretka, to osnivanje novog svijeta nasuprot starom, bilo je i jest još uvijek dokidanje siromaštva i potlačenosti. No istodobno, veličina toga leži u činjenici da se od početka taj novi poredak nije isključio iz izvanjskog svijeta — kao što je inače bio slučaj kod osnivanja utopističkih zajednica — da bi mu se suprotstavio kao savršen uzor, niti mu je svrha provođenje imperijalnih težnji ili propovijedanje Evanđelja drugima. Njegov odnos s vanjskim svijetom od početka karakterizira činjenica da su u ovoj republici, koja je naumila ukinuti siromaštvo i ropstvo, dobrodošli svi siromašni i porobljeni na zemlji. Riječima Johna Adamsa iz 1765. godine — što je prije Deklaracije nezavisnosti- “Oduvijek smatram naseljavanje Amerike početkom općeg zakona i plana Providnosti za prosvjetljenjem i oslobođenjem porobljenog dijela čovječanstva cijelog svijeta. To je osnovna namjera osnovnog zakona u skladu s kojim je Amerika započela svoje povijesno i političko postojanje.

Autor: Arendt, Hannah

Preuzmi PDF