Kategorija: Broj 19-20

Ono što ne može ne upasti u oči kod prosvjeda u Tunisu i Egiptu je upravo uočljiva odsutnost muslimanskog fundamentalizma: u najboljoj sekularno-demokratskoj tradiciji, ljudi se naprosto bune protiv represivnog režima, njegove korupcije i siromaštva, tražeći slobodu i ekonomsku nadu. Cinična mudrost zapadnih liberala, prema kojoj je u arapskim državama izvorni smisao demokracije ograničen na uske liberalne elite, dok se velika većina može mobilizirati tek kroz religijski fundamentalizam ili nacionalizam, pokazala se pogrešnom. Veliko je pitanje, dakako, što će se dogoditi dan poslije? Tko će se pojaviti kao politički pobjednik?

Kada je u Tunisu imenovana nova privremena vlada, u njoj nije bilo ni islamista ni radikalne ljevice. Reakcija samodopadnih liberala bila je sljedeća: dobro, oni su u principu jedno te isto, dva totalitarna ekstrema – ali jesu li stvari doista tako jednostavne? Ne sastoji li se, umjesto toga, pravi dugoročni antagonizam upravo između islamista i ljevice? Čak i ako su oni trenutno ujedinjeni protiv režima, jednom kada dođe do pobjede, njihovo će se jedinstvo rasplinuti, a oni upustiti u smrtonosnu bitku, često mnogo okrutniju od one protiv zajedničkog neprijatelja.

Nismo li upravo takvoj borbi svjedočili nakon posljednjih izbora u Iranu? Ono što su stotine tisuća Musavijevih pristaša zahtijevali bio je narodni san koji je potaknuo Homeinijevu revoluciju: sloboda i jednakost. Čak i ako je taj san bio utopija, on je doveo do iznenadne eksplozije političke i društvene kreativnosti, te do organizacijskih eksperimenata i debata između studenata i običnih ljudi. To originalno otvaranje koje je oslobodilo neviđene sile društvene transformacije, trenutak u kojem se “sve činilo mogućim”, tada je postupno je ugušio islamski establišment koji je preuzeo političku kontrolu.

Čak i u slučaju jasno fundamentalističkih pokreta, treba biti oprezan da nam ne promakne društvena komponenta. Talibani se redovito predstavljaju kao fundamentalistička islamistička skupina koja terorom ojačava svoju vlast – međutim kada su oni na ljeto 2009. preuzeli dolinu Swat u Pakistanu New York Times je izvijestio da su organizirali “klasnu pobunu koja iskorištava duboke rascjepe između male skupine bogatih zemljoposjednika i njihovih bezemljaških podanika”. Ako su “iskorištavanjem” položaja bezemljaša Talibani “podigli uzbunu o rizicima pogođenom Pakistanu, koji uglavnom ostaje feudalan”, što je spriječilo liberalne demokrate u Pakistanu kao i u SAD-u da slično tome “iskoriste” taj položaj i pokušaju pomoći bezemljašima? Ili se radi o tome da su feudalne snage u Pakistanu “prirodni saveznici” liberalne demokracije?

Neizbježni zaključak koji valja izvući jest da je uspon radikalnog islamizma druga strana nestajanja sekularne ljevice u muslimanskim zemljama. Kada se Afganistan prikazuje kao krajnje islamska fundamentalistička zemlja, tko se još sjeća da je, prije 40 godina, to bila zemlja s jakom sekularnom tradicijom, pa čak i snažnom komunističkom partijom koja je tamo na vlast došla neovisno o Sovjetskom Savezu? Gdje je ta sekularna tradicija nestala? I ključno je da se tekući događaji u Tunisu i Egiptu (i Jemenu, i… možda, nadajmo se, čak i u Saudijskoj Arabiji!) promatraju s obzirom na taj kontekst. Ako se situacija “stabilizira” na tako što će stari režim preživjeti uz određenu liberalnu kozmetičku operaciju, to će dovesti do nesavladive fundamentalističke protuakcije. Stoga liberali, da bi preživjelo ključno liberalno nasljeđe, trebaju bratsku pomoć radikalne ljevice. (Koliko god marginalizirana ta sekularna ljevica bila, ona je prisutna u Tunisu kao i u Egiptu, gdje su neke male lijeve stranke smjele postojati tako dugo dok bi ostajale marginalne i dok nisu kritizirale vladu previše konkretno (visoka imena poput Mubaraka često se nisu smjela spominjati itd.). Moramo biti svjesni da je njihovo jačanje i uključivanje u novi politički život naša jedina dugoročna zaštita od religijskog fundamentalizma.

Uvod

Mislim da je ovo taj pravi afrički film kakav smo čekali. U sadržaju i u formi. Ok celluloid, ne želimo ga. Snimat ćemo naša digitalna videa, DV-ove, jer nam je to jeftinije, možemo se bolje izraziti, a i priče su tu upravo da ih iznesemo. Afričke, posve naše priče. Pripovijedamo naše priče sada, po prvi put.

– Esosa Kabat Egbon, pisac/producent/istraživač, u: McCall, 2002

Roland Barthes u eseju Mit danas (2000.), temeljnom djelu semiologije slike, tvrdi da slike imaju više od jednog značenja. Proizvodnju sekundarnog ili konotativnog značenja on naziva “mitom” te ilustrira njegove mehanizme na primjeru tada (1955.) aktualne naslovnice časopisa Paris Match. Na naslovnici se ističe fotografija crnog afričkog vojnika koji salutira u uniformi francuske vojske. Barthes tvrdi kako fotografija ne prikazuje samog afričkog vojnika, već slavu francuskog imperijalizma, sposobnost francuske kolonijalne sile da pod jednom zastavom ujedini različite nacije. Mit nije naprosto pomeo dotičnog vojnika. Vojnik je lišen svoje povijesti, “… sjećanja, ne i postojanja” (Barthes, 2000:109), on je prisutan, ali njegova slika služi da bi se ispričala priča i da bi se slavila povijest koja nije njegova. Glavni Barthesov cilj bio je primijeniti sausserovsku semiologiju na vizualni znak. Međutim, ukazao je, posebno gore citiranim primjerom, na ključni paradoks upotrebe slika u zapadnoj kulturi. S obzirom na njihov tehnološki temelj slike snimljene kamerom percipiraju se kao prirodne te, što je još važnije, neutralne, pa ipak one rade u korist onih koji posjeduju i gospodare tehnologijama. Vještinu na razini reprezentacije podržava logika tehnoloških napredaka. Svaku novu tehnologiju bilo je sve teže koristiti i sve skuplje kupiti. Digitalne tehnologije donijele su značajan pomak. Prenosive kamere i kompjuteri s memorijom, software za editiranje i postprodukciju koji se mogu nabaviti za svega nekoliko tisuća eura učinili su vizualni izraz svuda dostupnim. Žene, pederi i lezbijke, stari i mladi, siromašni, ljudi u nekad koloniziranim zemljama te u zemljama sa slabom ili nikakvom kinematografskom tradicijom, svi oni mogu stvarati svoje slike. Nadalje, ove slike ih reprezentiraju na očigledno drugačiji način.

Direktna epistemološka posljedica toga je shvaćanje da su pretpostavljeno neutralne slike dvosmislene i, naravno, pristrane. Jasnoća slike neodvojiva je od intervencije moći. Njena dvosmislenost, čak i kada je dijelom odnosa moći, otvara prostor za kreativnu vizualnu ekspresiju. Za razliku od 20-stoljetnih praksi odbacivanja slika kao dvosmislenih te stoga i nepouzdanih, suvremene kulture počinju istraživati mogućnosti koje njihove dvosmislenosti nude.

Upravo iz ove perspektive želim analizirati nigerijske video-filmske kulture, a posebno bih željela predložiti dva obilježja, oba u vezi s Barthesovim primjerom. Jedno je ideja da – nasuprot konvencionalnoj upotrebi koju predstavlja citirana naslovnica časopisa Paris Match – crni Afrikanci u Nigeriji video filmovima stvaraju slike koje predstavljaju njihovu vlastitu povijest. Njih su stvorili Afrikanci, za afričku publiku i oni imaju specifično afrički sadržaj, tj. bave se specifičnim pitanjima na specifičan način.

Mi dekadentni imamo tanke živce. Sve ili skoro sve nas ozljeđuje, a ostalo je samo uzrok vjerojatne iritacije. Zato se osiguravamo da nas se nikad ništa ne dotakne. Podnosimo sve manje i manje, danas već nanometarske, doze istine, radije im pretpostavljamo velike gutljaje protuotrova. Slike sreće, prave i isprobane senzacije, nježne riječi, glatke površine, poznati osjećaji i najintimnija intimnost, ukratko narkoza na kilogram, a prije svega: bez rata, prije svega bez rata. To se može izraziti da se cijeli ovaj amniotičko-preventivni kontekst svodi na žudnju za jednom pozitivnom antropologijom. Imamo potrebu da nam Se kaže što je “čovjek”, što smo “mi”, što nam je dozovoljeno htjeti i biti. Konačno, naše je doba fanatično po mnogim pitanjima, naročito po pitanju ČOVJEKA u kojem Se sublimira neporeciva očiglednost Blooma. Ova vladajuća antropologija nije pozitivna samo zbog ireničke, blago tupave i nježno katoličke koncepcije ljudske prirode. Ona je pozitivna ponajprije jer “Čovjeku” pripisuje svojstva, determinirane atribute i supstancijalne predikate. Upravo stoga čak i pesimistička anglosaksonska antropologija, sa svojom hipostazom interesa, potreba, sa svojim struggle for life, ima umirujuću ulogu jer još uvijek nudi pokoje praktično uvjerenje o biti čovjeka.

Ali mi drugi, mi koji se odbijamo nagoditi za bilo kakvu vrstu udobnosti, mi koji svakako imamo krhke živce, ali i namjeru da ih učinimo sve otpornijima, sve čvršćima, nama treba nešto sasvim drugo. Treba nam radikalno negativna antropologija, trebamo nekoliko apstrakcija koje su upravo dovoljno prazne, upravo dovoljno prozirne da spriječe naše uobičajene predrasude, potrebna nam je fizika koja čuva za svako biće njegovu dispoziciju za čudo. Koncepti koji probijaju led da se dosegne, potakne iskustvo. Omogućuju nam da se nosimo s njim.

Ne postoji ništa što možemo reći o ljudima, to jest o njihovoj koegzistenciji, što ne bi izravno služilo kao sredstvo za smirenje. Nemogućnost da predvidimo išta o ovoj neumoljivoj slobodi nagoni nas da je označimo nedefiniranim terminom, praznom riječju, kojom Se ima naviku imenovati ono što Se uopće ne razumije, jer Se ne želi razumijeti, razumijeti da svijet ne može bez nas. Termin je građanski rat. Potez je taktički: radi se o tom da preventivno ponovno prisvojimo termin kojim će naša djelovanja biti nužno pokrivena.

“Nedvojbeno je bio pionir. Svoj je vrhunac dosegao filmom koji odjekuje u mislima onih koji su ga vidjeli još na prvoj projekciji. Mislim pritom na Dva jutra zemlje, film koji ostaje jedan od zaštitnih znakova indijskog filma. Prilično rano u svojoj karijeri Bimal Roy seli u Bombaj i otada je njegov doprinos indijskoj kinematografiji neprocjenjiv.”

– Satyajit Ray

Man alive

Ni čitanje izvrsne, nezaobilazne knjige Bimal Roy:A Man of Silence koju je priredila njegova kći Rinki Bhattacharya, ne otkriva u potpunosti sve aspekte jedne od najznačajnijih figura u istoriji indijskog filma. Iako ova knjiga nije analitička studija, ona ostaje bazična literatura za sve koji se i Bimalom Royem i indijskim filmom žele baviti na iole ozbiljnijem nivou.

Reditelj koji je još za života u svojoj zemlji postao klasik, posve nezasluženo, u vanindijskom svetu, pročuo se kao reditelj “jednog filma” (Dva jutra zemlje) iako se ništa simplifikovanije ne bi moglo tvrditi ni u mnogo benignijim konstelacijama no što je istorijsko pamćenje… Smatraju ga zaslužnim za međunarodni proboj indijskog filma (Kanski filmski festival 1953.godine!), ali je uistinu malo onih koji će krajnje kompetentno dokazati da je praktički inaugurisao modernu indijsku filmsku gramatiku, te revolucionisao indijski film konverzijom pozorišnog u filmski jezik.

Učio je od svog velikog učitelja P.C. Barue koji je po rečima Shyama Benegala “bio uistinu prvi indijski filmski stilist, nepatvoreni autor i modernist”. Bimal Roy mu je bio asistent, i to u najčuvenijom filmu Devdas (1935), i osim brojnih stilskih hommage-a toliko vidljivih u njegovom opusu, njegov Devdas iz 1960. ostaje najvidljivija posveta njegovom filmskom spiritus movensu. P.C.Barua bio je, opet po Benegalovim rečima “fjužn Istoka i Zapada. Dve kulture stapale su se u njegovim filmovima – oni su pre svega bili atraktivni spoj zapadne perspektive i istočnjačkog sekularizma”.

Bimal Roy se rodio 12. jula 1909. godine u Daki, glavnom gradu današnjeg Bangladeša. Godine 1947. prelazi u Indiju. U filmsku industriju stupa kao asistent kamere u New Theatres Pvt. Ltd. Kao reditelj debituje još 1929. godine i taj film, Radio Girl, potpisuje kao B.Roy. No, istinski stvaralački kontinuitet uspostavlja sredinom četrdesetih godina radeći filmove na bengalskom jeziku. Različiti izvori pripisuju mu 26 rediteljskih ostvarenja.

Nova revalorizaciona strujanja pripisuju mu bar desetak esencijalnih filmova. Objektivno, Dva jutra zemlje je film prema kojem se kritika ali i njegove kolege, profesionalci odnose najrespektabilnije. No danas su filmovi poput Devdasa, Madhumati te Nedodirljive (Sujate), “na ogromnoj ceni”. Shyam Benegal, na primer, što je tipično za njegov izoštreni pogled, smatrao je Nevjestu (Parineeta) za Royev najbolji film. U dugom razgovoru sa Rinki Bhattacharyom, isticao je da “u njemu vidi najbolji scenaristički predložak, najbolji Royev mizanscen, ali i film u kojem Roy na najbolji način vodi svoje glumce…”

Disidentski filmovi i u Prvome i u Trećemu svijetu bave se istraživanjem širokog spektra alternativnih estetika. On obuhvaća filmove i videa koji zaobilaze formalne konvencije dramskog realizma i umjesto njih koriste moduse i strategije kao što su karnevalesknost, antropofagičnost, magični realizam, refleksivni modernizam, i rezistentni postmodernizam. Ove alternativne estetike često vuku korijene iz ne-realističkih, često ne-zapadnih ili para-zapadnih kulturnih tradicija u kojima su zastupljeni drugi historijski ritmovi, druge narativne strukture, druga viđenja tijela, seksualnosti, duhovnosti, i života u zajednici. Post-trećesvjetaši (Post-Third Worldists), oni propituju nacionalističke diskurse kroz rešetku klasnih, rodnih, spolnih i dijasporičkih identiteta. Mnogi ugrađuju paramoderne tradicije u očito modernizirajuće ili postmodernizirajuće estetike čime problematiziraju olake dihotomije kao što je tradicionalno/ moderno, realističko/modernističko, moderno/ postmoderno.

Projiciranje kulturnih praksi Trećega svijeta kao nedirnutih avangardnim modernizmom ili masovno posredovanim postmodernizmom, smatramo, često je subliminalno preklopljeno s vizijom Trećega svijeta kao “nerazvijenog” ili “u razvoju”, kao da on živi u drugoj vremenskoj zoni odvojenoj od globalnog sustava u kasnom kapitalizmu. Poput sociologije “modernizacije” i ekonomike “razvoja” estetika modernizma (i postmodernizma) često prešutno podrazumijeva telos prema kojem, pretpostavlja se, evoluiraju kulturne prakse Trećega svijeta. Čak je i ozbiljan teoretičar kulture poput Frederica Jamesona u radovima o književnosti i filmu Trećega svijeta sklon podcijeniti radikalnu reviziju estetike što je izvode dijasporički i umjetnici Trećega svijeta. Iako je (na sreću) nekonzistentan po ovom pitanju, čini se da Jameson u trenutcima nepažnje miješa pojmove političke ekonomije (gdje Treći svijet smješta u okvir manje razvijenog, manje modernog) i one estetičke i kulturalne periodizacije (gdje ga smješta u “predmodernu” ili “predpostmodernu” prošlost). Rezidualni ekonomizam ili “stadijizam”, obično nezamisliv misliocu kao što je Jameson, ovdje vodi do izjednačavanja kapitalističkog- postmodernističkog i predkapitalističkogpredmodernističkog, kao kada govori o “zakašnjelom nastanku određene vrste modernizma za vrijeme modernizacije Trećega svijeta, u trenutku kad takozvane napredne zemlje tonu u punu postmodernost.” Drugdje se uz određenu ironijsku distancu prisjeća stare fantazije ljevičara prvoga svijeta sadržanoj u “nadi, tada zvanoj trećesvjetaštvo, da će predkapitalistička društva što su tek relativno nedavno ušla u modernizaciju nekako biti u stanju preskočiti sve što je ograničavalo industrijski zapad u njegovom iskustvu kapitalizma.”

Sažeta, otipkana poruka ugurana ispod mojih vrata u zatvorenoj omotnici potvrdila je dogovor s Najvećom Prijetnjom Unutarnjoj Sigurnosti Indije. Već mjesecima čekam njihov odgovor. Dogovor je da u jednom od navedena četiri termina u jednom od dva zadana dana budem kod Ma Danteshwari mandira u Dantewadi, Chhattisgarhu – kako bi se doskočilo slučajevima ružnog vremena, puknute gume, blokadâ, prijevozničkih štrajkova i ostalih neprilika. U poruci je pisalo: “Spisateljica bi trebala imati fotoaparat, tîku i kokosov orah. Susretač će imati kapu, časopis Hindi Outlook i banane. Lozinka: Namaškar guru-đi”.

Namaškar guru-đi. Pitala sam se očekuju li Susretač i Pozdravljač muškarca i bih li trebala nabaviti brkove.

Dantewada se može opisati na razne načine. To je oksimoron. To je pogranični grad u samom srcu Indije. To je epicentar rata. To je naglavce izokrenut grad.

U Dantewadi, policija nosi civilnu odjeću, a pobunjenici nose uniforme. Nadglednik zatvora je u zatvoru. Zatvorenici su na slobodi (njih 300 pobjeglo je iz starog zatvora prije dvije godine). Silovane žene su u policijskom pritvoru. Silovatelji drže govore na bazaru.

Na obalama rijeke Indravati, u području pod kontrolom maoista, nalazi se mjesto koje policija zove “Pakistan”. Tamo su sela prazna, ali je šuma puna ljudi. Djeca koja bi trebala biti u školi lutaju naokolo. U divnim šumskim selima betonske škole su ili dignute u zrak i leže potpuno razrušene ili su pune policajaca. Pogubni rat koji se zahuktava u džungli rat je kojim se indijska vlada istovremeno i ponosi i kojeg se srami. Operacija Zeleni lov ujedno je i objavljena i zanijekana. P. Chidambaram, ministar unutarnjih poslova (i izvršni direktor rata) kaže da ta akcija ne postoji, da je to medijska fabrikacija. No ipak, pozamašne svote novaca alocirane su za operaciju i mobilizirano je na desetke tisuća vojnika. Iako je bojišnica smještena u džunglama središnje Indije, imat će ozbiljne posljedice za sve nas.

Ako su duhovi zaostale duše nekoga ili nečega što je prestalo postojati, onda je možda nova četverotračna autocesta koja siječe šumu upravo suprotna duhu. Možda je nagovještaj onoga što tek treba doći.

Šumski rivali disparatni su i nejednaki u svakom pogledu. Na jednoj strani nalazi se masivna paravojna snaga naoružana novcem, oružjem, medijima i nadmenošću rastuće supersile. Na drugoj su obični seljaci naoružani tradicionalnim oružanjem, poduprti sjajno organiziranom, visoko motiviranom maoističkom gerilskom borbenom silom s izuzetnom i nasilnom poviješću oružanih ustanaka. Maoisti i paravojska stari su suparnici i već su se nekoliko puta sukobljavali s ranijim međusobnim avatarima: Telengana pedesetih, Zapadni Bengal, Bihar, Srikakulam u Andhra Pradeshu u kasnim šezdesetima i tijekom sedamdesetih, zatim opet u Andhra Pradeshu, Biharu i Maharashtri od osamdesetih sve do sadašnjosti. Obje strane su dobro upoznate sa suparničkim taktikama i detaljno su proučili borbene priručnike druge strane. Svaki se put činilo da su maoisti (ili njihovi prethodni avatari) ne samo poraženi, nego doslovno fizički istrijebljeni. Svaki put su se oporavili, organiziraniji, odlučniji, utjecajniji nego ikad. Danas, još jednom, ustanak se širi mineralima punim poljima Chhattisgarha, Jharkhanda, Orrise i Zapadnog Bengala – domovine milijunâ ljudi indijskih plemenskih naroda – zemlje snova za koorporativni svijet.

Faze kapitalizma

Lenjin je smjestio početak imperijalističke faze kapitalizma, koju je povezao s monopolističkim kapitalizmom, na početak dvadesetog stoljeća, kada je proces centralizacije kapitala doveo do nastanka monopola u industriji i među bankama. Spajanje (srašćivanje) kapitalâ u ove dvije sfere dovelo je do formiranja “financijskog kapitala” kontroliranog u svakoj razvijenoj kapitalističkoj zemlji od strane financijske oligarhije koja je dominirala objema sferama, kao i od Države. Borba među suparničkim financijskim kapitalima za “gospodarski teritorij” u već potpuno razdijeljenom svijetu, koja se vodila ne samo zbog izravne koristi koju bi takvi “teritoriji” mogli donijeti, već i zbog toga da se suparnike spriječi u postizanju potencijale koristi, nužno je, prema Lenjinovim riječima, rezultirala ratovima koji su ponudili radnicima svake zaraćene zemlje prost izbor: ili da po rovovima ubijaju drugove radnike, ili da okrenu svoje oružje prema umirućem kapitalizmu vlastitih zemalja, da zbace sistem i umarširaju u socijalizam.

Od tog razdoblja možemo prepoznati tri različite faze imperijalizma. Prva faza, vrhunac koje je bio Drugi svjetski rat, gotovo je u potpunosti odgovarala Lenjinovoj analizi: suparništvo među različitim financijskim kapitalima oko raspodjele već razdijeljenog svijeta rezultiralo je izbijanjem rata, što je onda dovelo do formiranja socijalističkog tabora. Točan slijed događaja preko kojih je došlo do razvoja ovog općeg trenda nakon Lenjinove smrti uključivao je tešku gospodarsku krizu (Veliku depresiju tridesetih) kojoj je doprinio razdor među kapitalističkim silama, i koja je stvorila uvjete za nastanak fašizma koji je potaknuo Drugi svjetski rat i koji je, prema Dimitrovim riječima, predstavljao “otvorenu terorističku diktaturu najrevanšističkijih dijelova financijskog kapitala”.

Drugi svjetski rat znatno je oslabio poziciju financijskih oligarhija. Radnička klasa u razvijenim kapitalističkim zemljama koja je podnijela velike žrtve tijekom rata iz njega je izašla mnogo jača i nije se htjela vratiti starom kapitalizmu (simptom toga je poraz Churchillovih torijevaca na poslijeratnim izborima u Britaniji i golem porast talijanskih i francuskih komunističkih partija). Socijalistički tabor značajno se povećao i nastavio se još više povećavati pobjedom Kineske revolucije. Kapitalizam je morao napraviti ustupke da bi preživio, a takva dva ustupka posebno su značajna. Prvi je dekolonizacija koju je kapitalizam toliko nevoljko provodio da je, čak i nakon završetka formalnog procesa, odbio predati kontrolu nad resursima Trećega svijeta, kao što je to vidljivo na slučaju Irana (tadašnji premijer Mosadik svrgnut je u puču koji je organizirala CIA nakon što je nacionalizirao naftu) i Egipta (gdje je lansirana anglo-francuska invazija nakon što je Naser nacionalizirao Sueski kanal). Drugi ustupak bio je interveniranje Države u “upravljanje potražnjom” u razvijenim zemljama kako bi se zadržala visoka razina zaposlenosti, što prije toga nikad nije bilo postojalo u kapitalističkim ekonomijama. Intervencija Države pri “upravljanju potražnjom” bila je omogućena nametanjem kontrole nad prekograničnim tokovima kapitala, kao i trgovinskim tokovima. Novi međunarodni monetarni sustav u kojem je proglašeno da dolar “vrijedi jednako kao i zlato” (mogao se razmijeniti za zlato za 35 dolara po unci), i koji je dopuštao takva ograničenja na trgovinske tokove i tokove kapitala, stupio je na snagu. Odražavao je novo stanje dominacije američkog imperijalizma i stišavanje međuimperijalističkih suparništava u toj novoj zbilji. To je bila druga faza modernog imperijalizma.

A: Marx u Italiji i Francuskoj. “Raskol” između tradiconalnog i kritičkog marksizma šezdesetih i sedamdesetih godina

Namjeravamo proučiti širenje termina biopolitika, pretpostavljajući pritom da je njegovo porijeklo foucaultovsko te da je njegov filozofski razvoj određen djelima ovog autora. Ali pokušat ćemo se držati izvan područja povijesti filozofije. Umjesto toga nastojat ćemo slijediti put nekoliko heterodoksnih struja zapadnoga marksizma (pogotovo u Italiji i Francuskoj) te pokazati kako su one (osim što su bile dijelom događanja koja su popratila razvoj termina) šezdesetih i sedamdesetih godina unutar “biopolitike” razvile snažne strategije djelovanja koje su ostavile trag za sobom.No, kako bismo to učinili, moramo produžiti izlaganje i sjetiti se hipoteza zbog kojih su ova zbivanja postala moguća.

Započnimo prisjećajući se što je to “talijanski operaizam”. Ne toliko da bismo istaknuli teorijsku vrijednost (koja se međutim pojavljuje ukoliko čitatelj bude strpljiv), koliko da bismo razjasnili znanstvenu inovaciju “biopolitike” koja se javlja šezdesetih godina zajedno s osiromašenjem iskustva europskog Otpora i eksplozijom gospodarskog razvoja u fordističkom modelu; javlja se, dakle, kroz iskustvo koje je pokušalo ujediniti misao i praksu nove radničke politike u određenom vremenu (krajem pedesetih, nakon dvadesetog kongresa Komunističke partije Sovjetskoga Saveza, nakon pobune radnika u Budimpešti, ali pogotovo nakon poraza FIOM-a – Gramscijevog metalurškog sindikata u Torinu, Fiat Mirafiori) u specifičnom sektoru moderne industrije. Riječ je o rekonstrukciji političke organizacije unutar tvornice. Dopustite mi da prenesem vlastito iskustvo vezano uz talijanski operaizam. Tražili smo jaki subjekt, radničku klasu, koja je u stanju oštro kritizirati i uzrokovati krizu kapitalističke proizvodnje. I uspjeli smo: bio je to pokret unutar velikih tvornica, vježba snage radnika u suprotstavljanju poslodavcima, često i službenim sindikatima. Radnička klasa je poslije sve češće postajala autonomna sila koja preuzima prevlast u političkom vladanju radnika i vodi borbe sve do ’68. Šezdeset osma i šezdeset deveta u Italiji obilježene su prosvjedima mladih, “vrućom radničkom jeseni”, u kojoj dolazi do značajne promjene u odnosu snaga između radnika i kapitala, s plaćom koja je direktno utjecala na profit. Ova zbivanja trajala su sve do ’77.

Do ovoga je moglo doći jer je operaizam poticao centralni položaj tvornice i centralni politički položaj radnika u socijalnim odnosima. Tronti je rekao: “treba obrnuti problem, promijeniti predznak, krenuti ispočetka: a početak je borba radničke klase. Na razini socijalno razvijenog kapitala, kapitalistički razvoj je podređen radničkim borbama, dolazi nakon njih i mora odgovarati političkim mehanizmima vlastite reprodukcije.”

Pitanje društvene strukture ne može se staviti u ispravnu perspektivu bez uključivanja višestrane dijalektičke procjene kompleksnih faktora i određenja. Jer je bjelodana istina da je u bilo kojem specifičnom tipu reproduktivnog poretka čovječanstva društvena struktura nezamisliva bez svoje ispravno artikulirane povijesne dimenzije; a vrijedi i obratno, nema stvarnog razumijevanja samog povijesnog pokreta, a da se istovremeno ne zahvate odgovarajuća materijalna strukturna određenja u njihovoj specifičnosti. U tom smislu, povijest i struktura su u kontekstu čovječanstva uvijek duboko isprepletene. Drugim riječima, nijedna relevantna struktura ne može se apstrahirati iz povijesti u njenom dinamičkom razvojnom tijeku u bilo kojoj zamislivoj društvenoj formaciji, pa ni povijest kao takva, bez pripadajućih struktura koje nose odlučujuća obilježja te određene društvene formacije u pitanju.

Zanemarivanje, iz kojeg god razloga, stvarne dijalektičke međupovezanosti strukture i povijesti povlači za sobom štetne posljedice po teoriju. Jer svaki nedijalektički pristup može rezultirati jedino bilo filozofski irelevatnim anegdotalnim prikazom povijesnih događaja i ličnosti, predstavljajući kronološki slijed onog “prije i poslije” kao svoje lažno samo-opravdanje za “pripovijedanje”, bilo mehaničkim kultom “strukturalizma”. Prvi nedostatak dobro ilustrira činjenica da je već Aristotel njemu poznato povijesno pisanje svrstao kao filozofski inferiorno poeziji i tragediji, s obzirom na anegdotalni partikularizam takvih pripovijednih izvještaja događaja i prilika, u skladu s originalnim grčkim terminom za povijest – “istor” – što znači “svjedok”. Nekoć vrlo utjecajno djelo Claude Lévi-Straussa nudi nam važan primjer i strukturalističkog nasilja nad dijalektičkom povezanosti strukture i povijesti, i njegove zamjene pozitivistički orijentiranim mehaničkim redukcionizmom. S obzirom na prostornu ograničenost jedan jedini citat – iz jedne od njegovih najslavnijih knjiga – trebao bi dostajati da učini razvidnim anti-historijski, kao i anti-dijalektički pristup ovim problemima koji je odabrao Claude Lévi-Strauss. Citat kaže sljedeće:

“Povijest je diskontinuirana cjelina koju oblikuju područja povijesti, od kojih je svako određeno vlastitom frekvencijom i diferencijalnim kodiranjem onoga što je bilo prije i onoga što je došlo kasnije. … diskontinuirano i klasifikacijsko obilježje povijesne spoznaje jasno se ukazuje. … U sustavu toga tipa, takozvani povijesni kontinuitet omogućen je samo pomoću lažnih putova. … Dostatno je priznati da je povijest metoda kojoj ne odgovara neki poseban predmet i, prema tome, da se ne prihvati istovrijednost pojma povijesti i pojma čovječanstva koju nam žele nametnuti, s nepriznatim ciljem da od povijesnosti naprave posljednje utočište jednog transcendentalnog humanizma: kao da ljudi jedino odričuči se svojih previše nepostojanih ‘ja’, mogu na planu ‘mi’ ponovo pronaći iluziju slobode. Zapravo, povijest nije vezana za čovjeka, niti za ma koji poseban predmet. Ona je potpuno u svojoj metodi, za koju iskustvo dokazuje da je prijeko potrebna za popisivanje sveukupnosti elemenata ma koje strukture, ljudske ili neljudske.”

Globalna eksplozija strukturne krize kapitala

UU: U knjizi Beyond Capital analizirate kontinuirano produbljivanje strukturne krize kapitala te s njom povezanu mogućnost propasti čovječanstva. Signalizira li trenutna globalna ekonomska kriza kvalitativnu promjenu u ovom smjeru?

MI: Kriza koja se trenutno razvija zasigurno je vrlo ozbiljna te značajno drugačija od one u posljednjih nekoliko desetljeća. Dakako, to je ista ona strukturna kriza koju proživljavamo od konca 1960-ih ili od početka 1970-ih, no drugačija je utoliko što je danas kriza velikom žestinom globalno izbila na površinu. Oduvijek sam bio uvjeren da su svibanjska događanja u Francuskoj 1968. bila integralni dio nužnog početka takve strukturne krize. Krajem 1967. sam – u razgovoru s dragim mi prijateljem Lucienom Goldmannom, koji je tih dana još uvijek vjerovao, poput Marcusea, da je “organizirani kapitalizam” uspio u rješavanju problema “kapitalizma krize” – izrazio svoje uvjerenje da je najozbiljnija kriza tek pred nama. Jer takozvani “organizirani kapitalizam” uopće nije riješio nikakvu krizu. Naprotiv, argumentirao sam tada, kriza u koju smo srljali vjerojatno će biti neusporedivo ozbiljnija čak i od “velike svjetske ekonomske krize iz razdoblja 1929.-1933.”, s obzirom na njezin istinski globalni karakter. Morat će biti globalna, inzistirao sam otada, po prvi puta u povijesti u stvarnom značenju te riječi.

Oštro sam odijelio epohalnu, strukturnu krizu sistema kapitala kakva u naše vrijeme prevladava od cikličke i konjunkturne ekonomske krize u prošlosti. Ciklička kriza koja se pojavljuje periodički ostaje istaknuto obilježje kapitalističkog konjunkturnog razvoja dokle god kapitalizam živi. Ali u našoj povijesnoj epohi događa se puno fundamentalniji tip krize, povezan s cikličkom krizom pod kapitalizmom, koji pogađa sve zamislive oblike sistema kapitala kao takvog, a ne samo kapitalizam. Strukturna kriza se afirmirala u obliku aktiviranja apsolutnih granica kapitala kao načina društvene metaboličke reprodukcije. Upravo je iz ovih razloga sistem kapitala sovjetskoga tipa – koji ne smijemo miješati s primarno ekonomskim izvlačenjem viška rada kao viška vrijednosti pod kapitalizmom, budući da je funkcionirao na temelju pretežno političkog izvlačenja viška rada – bio osuđen na imploziju u uvjetima globalno sve intenzivnijih proturječja razvoja. Ovo se danas mora naglašavati najodlučnije moguće, upravo kako bi se izbjegle neke od najbolnijih zabluda i odgovarajućih ćorsokaka prošlosti u trenutku kad se suočavamo s velikim izazovima budućnosti.

U knjizi Beyond Capital napisao sam da bi se “način razvijanja” strukturne krize “mogao nazvati puzanjem – za razliku od spektakularnijih i dramatičnijih erupcija i kolapsa u prošlosti – dodajući klauzulu da se čak ni najžešća ili najnasilnija previranja ne mogu odbaciti sve dok se radi o budućnosti: to jest, sve dok kompleksna mašinerija sada aktivno upregnuta u ‘krizni menadžment’ te u manje ili više privremeno ‘izmještanje’ rastućih pruturječja ne ostane bez daha.”01 Dramatične manifestacije naše trenutne krize – od umnožavanja takozvanih “divljih štrajkova” u kapitalistički najnaprednijim dijelovima svijeta, sve do pobuna protiv rasta cijena hrane u više od 35 zemalja, kako izvještava ništa manje nego ovlašteni autoritet, londonski tjednik The Economist – pokazuju da bi reakcije širokih narodnih masa, teško pogođenih onim što više nije financijska kriza kojom se manipulira bez muke, mogli snažno opovrgnuti samozadovoljnu kapital-apologetsku mudrost nedavne prošlosti. Naime, od radnih se ljudi, uhvaćenih u zamku prilagođivačkih ograničenja njihovih obrambenih organizacija – njihovih reformističkih radničkih sindikata i partija orijentiranih isključivo na plaće – očekivalo da se ponašaju kao “mačkice koje predu”, a ne kao “divlje mačke”. Takozvane “divlje štrajkove” (i popratne štrajkove solidarnosti) u Britaniji okrutno je tačerističko zakonodavstvo stavilo izvan zakona, a, indikativno, takvi anti-sindikalni zakoni nisu samo zadržani (unatoč i usuprot nekim predizbornim obećanjima), već ih je vlada “Novih laburista” učinila još i gorima.