Euforične rasprave o “europskom projektu” osiguravaju kruh svagdašnji većini političara na kontinentu, kako onima na ljevici, tako i onima na desnici. Samo se, ili se barem tako čini, “populistički” ekstremisti (tobože podijeljeni na ekstremne desničare i ekstremne ljevičare) protive projektu koji ne pruža alternativu budućnosti zabrinutih ljudi. Ipak, sve je više pokazatelja rastućeg otrežnjenja ljudi.
Europski projekt je, u stvari, izuzetno neobičan: on nastoji, naročito nakon Ugovora iz Maastrichta (1992.) smanjiti manevarski prostor nacionalnih ekonomskih politika bez stvaranja zamjenske vlasti na razini Unije! Drugim riječima, Europska unija zapravo djeluje kao najsavršenije “globalizirano” područje na Zemlji u najbrutalnijem smislu riječi (ukidanje granica autonomije država članica). To, naravno, nije slučaj sa Sjedinjenim Američkim Državama niti s drugim područjima na svijetu gdje država, čak i ako je slaba i ranjiva, u pravilu ostaje gospodar svojih odluka, pri čemu “jedino” ograničenje predstavljaju pravila koja nameće WTO (koji također razvija strategiju progresivnog ukidanja prava i povlastica država članica). Europa dakle prednjači pred ostatkom svijeta poduzimajući velike korake unatrag.
Samonametnuto sakaćenje europskih država tiče se svih aspekata ekonomskog života: u Europi više ne postoji nikakva monetarna ili devizna razmjena, nikakva budžetna ili industrijska politika, ili pak politika zapošljavanja.
Europska središnja banka (ECB) zabranila si je provođenje bilo kakve monetarne politike. Zamijenila ju je, kako tvrdi, ekskluzivnim ciljem održavanja “stabilnosti cijena putem apsolutne zabrane državama članicama da pokrivanju svoje deficite kroz ‘svoje’ centralne banke”. Zbog takvog poslovanja ona više nema javnog sugovornika (ni na razini država članica niti na razini EU-a) koji bi bio odgovoran za svoju politiku. Ta deflacijska opcija u stvari predstavlja trajnu dodatnu prepreku oživljavanju ekonomije.
ECB također ne može provesti nikakvu aktivnu deviznu politiku čiji bi cilj (“jak” ili “slab” Euro) trebao odrediti nepostojeći javni sugovornik. Vlada SAD-a je, naprotiv, zadržala sav svoj autoritet na području monetarne politike. Prema tome, Washington određuje hoće li dolar biti jak ili slab, dok euro može samo prihvatiti tu odluku i prilagoditi joj se. Dodajmo da je dolarski standard u stvari petrodolarski standard: cijene nafte izražene su u dolarima i SAD ulažu sav mogući trud, ako je potrebno i putem vojnih intervencija (kao što je bio slučaj u Iraku), kako bi zemljama proizvođačima zabranile da prodaju svoju naftu prema cijenama izraženim u eurima. U stvari, europske države su do sada odbijale igrati takvu igru čime su zadavale bol svom prijatelju s druge strane Atlantika. Tako oslabljen, euro ne može, poput dolara, postati međunarodna valuta. Stvarni potencijalni konkurent dolaru nije toliko euro koliko kineski yuan.