Pod “voljom naroda” mislim na promišljen, emancipacijski i uključiv proces kolektivnog samo- određenja. Poput svake druge volje, izvršavanje volje naroda svojevoljno je i autonomno pitanje stvarne slobode; kao i svaki drugi oblik kolektivne akcije, ono uključuje udruživanje i organizaciju. Noviji primjeri tipa narodne volje koju imam na umu uključuju nastojanje, sabrano oko južnoafričke Ujedinjene demokratske fronte, da se zbaci apartheid utemeljen na kulturi i rasi, ili mobilizaciju haićanske stranke Lavalas kako bi se suprotstavilo apartheidu utemeljenom na povlasticama i klasi. Uvjetovane specifičnim strateškim ograničenjima koja strukturiraju određenu situaciju, takve mobilizacije stavljaju na kušnju istinu izraženu u starom klišeu: “gdje ima volje, ima i načina”. Ili, da prilagodimo manje prozaičnu frazu Antonia Machada, koju je kao moto preuzeo Paulo Freire, one smatraju kako “ne postoji put, put stvaramo hodajući.”01Reći kako put stvaramo hodajući znači suprotstaviti se moći povijesnog, kulturalnog ili društveno-ekonomskog terena kako bismo utvrdili naš put. To znači inzistirati da je u oslobodilačkom političkom tijeku događaja “u prvom redu odlučujuća” volja naroda da odredi, kroz teren koji se pred njima ispriječio, tijek svoje vlastite povijesti. To znači dati prednost odlučnoj volji naroda da zauzme i zadrži svoje mjesto kao “tvorca i sudionika svoje vlastite drame”02 nad složenošću terena i modelom znanja i vlasti koji upravlja njoj “prilagođenim” ponašanjem.
Reći da svoj put stvaramo hodajući ne znači, međutim, pretvarati se kako izmišljamo tlo kojim hodamo. To ne znači pretpostaviti da volja iznenada ili ex nihilo stvara samu sebe i uvjete svojeg izvršavanja. To ne znači pretpostaviti da “stvarni pokret koji dokida postojeće stanje stvari” nastavlja kroz prazan ili neodređen prostor. To ne znači ne obazirati se na prepreke ili povoljne prilike koje karakteriziraju određeni teren, ili poreći njihovu sposobnost da utječu na utiranje puta. Umjesto toga, to znači prisjetiti se, prema Sartreu, da se prepreke doimaju takvima zbog namjere njihova zaobilaženja. To znači pamtiti, prema Marxu, da mi sami stvaramo svoju povijest, bez biranja okolnosti njezina stvaranja. To znači shvatiti teren i put posredstvom dijalektike koja se, spajajući objektivne i subjektivne oblike nastojanja, orijentira kroz prvenstvo potonjega.
Potvrda takvog relacijskog prvenstva upućuje na ono što bi se moglo nazvati “dijalektičkim voluntarizmom”. Dijalektički voluntarist pretpostavlja da je kolektivno samo-određenje – u većoj mjeri nego je to procjena onoga što se čini izvedivim ili prikladnim – načelo koje pokreće političku akciju. Dijalektički voluntaristi imaju povjerenja u volju naroda do te mjere da svaki od dotičnih pojmova promišljaju kroz onaj drugi: “volju” kroz udruživanje, promišljanje i nastojanje, a “narod” kroz izvršavanje kolektivnog htijenja.