Faze kapitalizma
Lenjin je smjestio početak imperijalističke faze kapitalizma, koju je povezao s monopolističkim kapitalizmom, na početak dvadesetog stoljeća, kada je proces centralizacije kapitala doveo do nastanka monopola u industriji i među bankama. Spajanje (srašćivanje) kapitalâ u ove dvije sfere dovelo je do formiranja “financijskog kapitala” kontroliranog u svakoj razvijenoj kapitalističkoj zemlji od strane financijske oligarhije koja je dominirala objema sferama, kao i od Države. Borba među suparničkim financijskim kapitalima za “gospodarski teritorij” u već potpuno razdijeljenom svijetu, koja se vodila ne samo zbog izravne koristi koju bi takvi “teritoriji” mogli donijeti, već i zbog toga da se suparnike spriječi u postizanju potencijale koristi, nužno je, prema Lenjinovim riječima, rezultirala ratovima koji su ponudili radnicima svake zaraćene zemlje prost izbor: ili da po rovovima ubijaju drugove radnike, ili da okrenu svoje oružje prema umirućem kapitalizmu vlastitih zemalja, da zbace sistem i umarširaju u socijalizam.
Od tog razdoblja možemo prepoznati tri različite faze imperijalizma. Prva faza, vrhunac koje je bio Drugi svjetski rat, gotovo je u potpunosti odgovarala Lenjinovoj analizi: suparništvo među različitim financijskim kapitalima oko raspodjele već razdijeljenog svijeta rezultiralo je izbijanjem rata, što je onda dovelo do formiranja socijalističkog tabora. Točan slijed događaja preko kojih je došlo do razvoja ovog općeg trenda nakon Lenjinove smrti uključivao je tešku gospodarsku krizu (Veliku depresiju tridesetih) kojoj je doprinio razdor među kapitalističkim silama, i koja je stvorila uvjete za nastanak fašizma koji je potaknuo Drugi svjetski rat i koji je, prema Dimitrovim riječima, predstavljao “otvorenu terorističku diktaturu najrevanšističkijih dijelova financijskog kapitala”.
Drugi svjetski rat znatno je oslabio poziciju financijskih oligarhija. Radnička klasa u razvijenim kapitalističkim zemljama koja je podnijela velike žrtve tijekom rata iz njega je izašla mnogo jača i nije se htjela vratiti starom kapitalizmu (simptom toga je poraz Churchillovih torijevaca na poslijeratnim izborima u Britaniji i golem porast talijanskih i francuskih komunističkih partija). Socijalistički tabor značajno se povećao i nastavio se još više povećavati pobjedom Kineske revolucije. Kapitalizam je morao napraviti ustupke da bi preživio, a takva dva ustupka posebno su značajna. Prvi je dekolonizacija koju je kapitalizam toliko nevoljko provodio da je, čak i nakon završetka formalnog procesa, odbio predati kontrolu nad resursima Trećega svijeta, kao što je to vidljivo na slučaju Irana (tadašnji premijer Mosadik svrgnut je u puču koji je organizirala CIA nakon što je nacionalizirao naftu) i Egipta (gdje je lansirana anglo-francuska invazija nakon što je Naser nacionalizirao Sueski kanal). Drugi ustupak bio je interveniranje Države u “upravljanje potražnjom” u razvijenim zemljama kako bi se zadržala visoka razina zaposlenosti, što prije toga nikad nije bilo postojalo u kapitalističkim ekonomijama. Intervencija Države pri “upravljanju potražnjom” bila je omogućena nametanjem kontrole nad prekograničnim tokovima kapitala, kao i trgovinskim tokovima. Novi međunarodni monetarni sustav u kojem je proglašeno da dolar “vrijedi jednako kao i zlato” (mogao se razmijeniti za zlato za 35 dolara po unci), i koji je dopuštao takva ograničenja na trgovinske tokove i tokove kapitala, stupio je na snagu. Odražavao je novo stanje dominacije američkog imperijalizma i stišavanje međuimperijalističkih suparništava u toj novoj zbilji. To je bila druga faza modernog imperijalizma.