S obzirom da sam od sredine sedamdesetih istovremeno blisko povezan s pokretom kino klubova (Film Society Movement) i pokretom za ljudska prava (Human Rights Movement), mogu reći da imam iskustvo iz prve ruke vezano uz teme koje bih u ovoj raspravi volio podijeliti s mojim čitateljima. Iako je modus operandi ovih dvaju pokreta u njihovim karakteristikama različit i ne postoji izravna vidljiva veza između ta dva važna događaja, ipak, otkrio sam da u većini slučajeva isti intelektualci sudjeluju u oba pokreta kako bi podigli glas i proširili ga koristeći se filmom kao njihovim zajedničkim izričajem. Ovaj zanimljiv čimbenik složenosti međusobne veze između filma i takvih pokreta motivirao me je da proučim probleme u ovoj raspravi imajući neke relevantne suvremene radikalne političke pokrete kao glavnu polazišnu točku kako bih istražio utjecaj tih aktivnosti na indijsku kinematografiju.
Vrativši se u mislima četrdeset godina unatrag, u vrijeme kada smo se upustili u ovaj posao, jasno si mogu predočiti dane sredinom sedamdesetih kada sam kao mladi aktivist kino kluba na svakojaka mjesta sa svojim drugovima nosio 16-milimetarske ili 35-milimetarske role filma. U isto smo vrijeme smišljali mnoge programe za kampanje za oslobađanje političkih zatvorenika. Posjeti policijskim stanicama u svrhu istrage mučenja žrtava bila nam je točka na svakom dnevnom redu. Još se uvijek dobro sjećam dana kada smo nosili šest ili sedam izlupanih kazeta filmskih rola s filmom Satyajita Raya u skromnu kino dvoranu nekog udaljenog sela, daleko od grada, i naišli na veliku gomilu, veću negoli je dvorana mogla primiti, kako čekaju ispred kina ne bi li pogledali film. Ljudi su doslovce provalili vrata i gurali nas unutra čak i kad je dvorana bili u popunjena do zadnjeg mjesta. Vlasnik dvorane zabranio nam je da ikada više rezerviramo tu dvoranu. Tko su bili ti ljudi u tom udaljenom selu koji su prešli sav taj put ne bi li pogledali Rayov film unatoč bolivudskim filmskim hitovima koji su se prikazivali na redovitom programu? Na to pitanje do danas nisam uspio pronaći odgovor. Sjećam se i dana, negdje u istom periodu, kada smo prikazivali Chaplinovog Velikog diktatora (The Great Dictator, 1940.) za vrijeme neslavnog “stanja pripravnosti” (“Internal Emergency”) u malom predgrađu, daleko od svjetala grada Kolkate (tadašnja Kalkuta). Ponovo nas je napala gomila ljudi zahtijevajući ulaz unatoč činjenici da je dvorana bila dupkom puna. Tko su bili ti ljudi? Oni su doslovce bili naša snaga koja bi se pojavila kada bismo organizirali neke ulične skupove kako bismo podigli naš glas protiv policijskih zlodjela. Bili su zabrinuti i u kulturnom i u društvenom smislu i usudili su se to javno pokazati.
Istina jest da su Indijci općenito zaluđeni filmom. Pod snažnim utjecajem mitova, posebice dvaju epova, Ramayane i Mahabharate, ljudi su oduvijek bili očarani pričom predstavljenom u izvedbenim umjetnostima u kojima uživaju stotinama godina na raznim jezicima i u različitim oblicima od narodnih do klasičnih. Indijska kinematografija, koja dokazano ima nevjerojatan uspjeh, također je započela svoje putovanje oslanjajući se na taj poseban interes svoje ciljne publike. Danas Indija ne proizvodi samo najveći broj filmova u svijetu već indijski filmovi pobuđuju sve veće zanimanje u drugim dijelovima svijeta. Indijski art filmovi već su visoko cijenjeni diljem svijeta. Smatram da je jedan od glavnih razloga za ovakav uspjeh taj što se većina indijskih filmova vrlo rado bavi suvremenim društvenim pitanjima. Iako je zamišljeni svijet bolivudskog žanra ili mainstream komercijalnih filmova na drugim jezicima uglavnom prikazan bučno naglašavajući fantaziju, društveni i politički angažirani filmovi uvijek nastoje iskreno prepričati stvarnost.