Filmsko putovanje Jacquesa Rancièrea
Nakon niza spisa o genalogiji književnosti i ideji estetike (na primjer Raspodjela osjetilnog – Politika i estetika (2000.), Nijemi govor – ogled o proturječnostima književnosti (1998.) ili Tijelo riječi – politika pisma (1998.)), Rancière godine 2001. prvi put objavljuje knjigu posvećenu filmu pod naslovom Filmska priča (La Fable Cinématographique, Seuil, Paris, 2001.). U njoj nije riječ, kako bi naslov mogao sugerirati, o teoriji filmskog pripovijednja, nego o priči o filmu koja je i sama filmska priča kada je riječ o njezinoj povijesti ili poetici, dakle, nepredvidiva i neizvjesna. Premda je knjiga zapravo zbirka dijela njegovih tekstova objavljenih u najvažnijim francuskim filmskim časopisima Trafic i Cahiers du Cinéma, ona je vrlo pozorno komponirana. Osim opsežnog uvoda – čiji odlomak ovdje nudimo – nalazimo cjeline o redateljima i filozofima kao što su Fritz Lang, Eisenstein, Anthony Man, Nicholas Ray, Gilles Deleuze, Chris Marker, Roberto Rossellini ili Jean-Luc Godard, a svrstani su ne toliko kronološki nego više prema poetičkim srodnostima.
Dakle, nije riječ o knjizi koja želi ispripovijedati povijest filma dvadesetog stoljeća, niti o klasičnoj filmološkoj literaturi. Rancièra u prvom redu zanima višesmislenost pojma filma u njegovim najrazličitijim shvaćanjima i podjelama – ukratko, u napetostima njegovih proturječja: filma na razmeđu umjetnosti i zabave, na razmeđu svojih žanrova ili poetika te na kraju suprotstavljenosti ili mnoštvenosti ideja ili teorija filma koje su ponudili podjednako filozofi, sami redatelji ili filmski kritičari. Višesmislenost pojma filma nameće pitanje kome on zapravo pripada, tko o njemu ima pravo govoriti, a tko samo gledati i slušati, je li moguće o njemu govoriti ‘znanstveno’, filozofski ili zahtjeva vlastitu vrstu govora, ‘filmologiju’ i slično. Otuda njegova rečenica iz razgovora za časopis Critique posvećenoga filozofiji filma: ‘Mišljenje filma je putovanje između krajnje udaljenih točaka: s jedne strane postoji ono što se događa u stvarnosti projekcije, a s druge ono što čini film kao povijesni, društveni ili filozofski fenomen’.
Pristup koji Rancière odabire opire se ponajprije svim današnjim redukcionizma kada sa razmatra ‘fenomen’ filma: sklonosti da se govor o filmu specificira, legitimizira i postane tek dijelom akademske, stručne kompetencije; da se umjetničkoj vrijednosti filma daju stroga pravila i time ne bude spojiva s pukom razbibrigom; da se u ideji filma privilegira njegov tehnički element na štetu poetičkoga; da se današnje prevladavajuće filmske interpretacije istrgnu iz ralja drugih disciplina poput psihoanalize, semiotike ili teorije slike koja film treba samo radi dokaza vlastitih teza; sklonosti da se film postavlja u ekspresivnu autonomiju koja poriče njegove veze s ostalim umjetnostima, i slično. Analizirajući rad svakog od navedenih autora, Rancière zato ističe njihov poetički dug slikarstvu, fotografiji, glazbi ili književnosti. Svaki od analiziranih filmova govori, prema Rancièru, o osjetilnim datostima nekog iskustva: Markerov film o Medvedkinu je isto tako filmski traktat o pamćenju, o kolažiranju sjećanja; Godardove Povijesti filma govore i jednostavno o povijesti, osobito onoj suvremenoj koju više ne pokreću kraljevi i vojskovođe nego mikrodogađaji satkani od slika i pripovijesti; istodobno, Rossellinijevi likovi postaju primjeri egzistencijalne preobrazbe, vođeni vrtoglavicom u kojoj se percepcija svijeta zamućuje, ali se ipak nađu s onu stranu svakodnevnog iskustva u kojemu prepoznaju neku novu (klasnu, obiteljsku ili ideološku) stvarnost. Tako filmovi, prema Rancièrovu mišljenju postaju u prvom redu ona vrsta umjetnosti koja ne može legitimizirati specifične govornike, nego postaje rad povezivanja riječi sa slikom, zvukom ili tekstom bilo kojeg gledatelja. Film nikada ne nudi samo radnju sa svojom neizvjesnošću, nego određeni poredak iskustva, zamisao novoga svijeta zbog čega je tako često bio nositelj političkih vizija i utopija.
***
Razgovor s Jacquesom Rancièrom koji su vodili Patrise Brouin, Elie During i Dork Zabunyan za časopis Critique – 692–693 (2005.)
U&U: Biste li mogli nazvati vaš rad filozofijom filma?
R, J: Ne, moj rad zasigurno ne bih definirao kao filozofiju filma. Općenito smatram da filozofija ne može biti filozofija nečega. Filozofija je uvijek diskurs između nečega i nečega, pa i tada kada govori o nekoj stvari koju se opisuje generičkim imenom, kao što je tu riječ o filmu. Za mene filozofija znači rad na homonimiji. Ne postoji dakle filozofija filma. Mogao bi zauzvrat postojati filozofski rad na filmu koji će nužno biti rad na homonimiji pojma ‘film’, rad koji će pokušati rasplesti tu homonimiju, promisliti smjerove koji se naziru između različitih filmova. Film je zapravo mnogostruk – možemo ga definirati kao tehnički dispozitiv koji pripada kinematografiji, ali on je i popularna razonoda, to je i ime jedne umjetnosti – ‘sedme umjetnosti’ koja upravo upućuje na osobitu vezu ‘sedme’ i ‘umjetnosti’. Film je napokon ime za odnos umjetnosti s onim što ona nije, dakle ime za dvosmislenost umjetnosti. To je ime jedne knjige Gillesa Deleuza, kao i ime jedne utopije i mistike… Filozofski rad na filmu je rad na smislu te homonimije, rad koji se pita postoji li odnos između zadovoljstva koje možemo osjetiti dok gledamo Louisa de Funèsa i ‘filmske mistike’ Élie Faurea. Mišljenje filma je putovanje između krajnje udaljenih točaka – s jedne strane postoji ono što se događa u stvarnosti projekcije, a s druge ono što čini film kao povijesni, društveni ili filozofski fenomen, ako hoćete. — Unatoč svemu, svejedno postoji nešto poput ‘ filozofije filma’.