UVOD
Mišljenje u prozi Philippea Lacoue-Labarthea
28. siječnja ove godine, u Parizu, u svojoj 67. godini umro je Philippe Lacoue-Labarthe, pisac i filozof. Premda još prilično nepoznat i neistraživan na današnjoj svjestkoj filozofskoj pozornici, Lacoue-Labarthe je autor dubokog, složenog i uzbudljivog mišljenja u čijem žarištu prevladavaju teme paradoksa, tragedije, ritma i nesvjesnoga zajedno s autorima poput Diderota, Hölderlina, Rousseua, Nietzschea, Freuda ili Heideggera. Međutim, najprepoznatljiviji teorijski pojam kojim se Lacoue-Labarthe bavio u svim njegovim vidovima i povijesnim mutacijama je – mimezis. Mimezis kao načelo, pokretač ili operator scene razlike, mjesta paradoksalnog odnosa sličnosti i antagonizma kojeg proizvodi svaka pripadnost, svojstvenost, jedinstvenost, blizina drugog. Lacoue-Labarthe pokazao je koliko je teško naći temu koja mimoilazi pitanje mimeze, a zbog toga je njegovo kretanje mišljenja, u posljednjim godinama života, filozofska zajednica oko njega prozvala mimetičkom dekonstrukcijom, i u tome je smislu on na svoj specifičan način kritizirao metafiziku prisutnosti.
Jedna od najjačih kritika metafizike nalazi se upravo u ulomku koji donosimo (riječ je uvodnom ulomku knjige Le Sujet de la philosophie – Subjekt filozofije). Ne ulazeći u problem koji obrađuje u tekstu, treba samo napomenuti da je izjednačenje ili poistovjećenje filozofije i književnosti trajna Lacoue-Labartheova kušnja, počevši od knjige ‘Literarni apsolut’ koju je napisao zajedno sa svojim prijateljem Jean- Luc Nancyem, s kojim je supotpisao više knjiga. Za njega je naprosto svaka rečenica svijet za sebe, kao u ranoromantičkoj teoriji fragmenta, neovisno o vrsti jezika. Često je zato duge filozofske traktate mijenjao u knjigu fragmenata, nepovezanih ulomaka (‘Rečenica’, ‘Alegorija’, itd.). A jedna od posljednjih rečenica u Nancyevu homaggeu svom prijatelju podsjeća nas upravo tu njegovu sklonost: ‘Ritam, upravo zato postoji rečenica. Rečenica, to je tvoj naslov, tvoj dah. Rečenica: ne smisao, ni cilj niti orjentacija, nego osjećaj za lutanje.’
Književnost i filozofija
Htjeli bismo ovdje postaviti pitanje filozofiji o njezinoj ‘formi’; ili, točnije, podmetnuti joj sumnju: a što ako ona, na poslijetku, nije drugo doli književnost? Znamo s kojom se je upornošću filozofija, metafizika općenito određivala protiv onoga što zovemo književnošću. Također znamo u kojoj se mjeri, prije svega počevši od Nietzschea, vodila bitka protiv metafizike koju je pratio upravo književni napor ili se čak sama književost poistovjetila s tom bitkom. Želimo se dakle pitati je li san, želja filozofije, koja je postojala od njezina ‘početka’, za čistim govorom (za jezikom, diskursom koji je u potpunosti transparentan u onome što je neposredno morao označiti: istinu, bitak, apsolutno, itd.) odbijala često nužnost kompromisa prolaska kroz tekst, rad na pismu, i ako zbog toga filozofija nije uvijek morala rabiti načine izlaganja koji joj nisu vlastiti (dijalog, na primjer, ili pripovijest) te je zato bila najčešće nemoćna da dominira ili čak da reflektira. Drugim riječima, radilo bi se o ispitivanju te napasti teksta koja je više ili manje jasna i šutljiva, a koja je možda jedna od najdubljih muka metafizike koja u svakom slučaju otkriva jednu od njezinih najprvobitnijih granica.
Držati se takvog govora prisiljava nas međutim ne neke opaske:
- Najprije uviđamo koliko to pitanje dugujemo mišljenju Derride i ne možemo izbjeći da se na samom početku o njegovu mišljenju ukratko ne izjasnimo. U mjeri u kojoj je želja za čistim iskazom povezana s potiskivanjem pisma i time s mišljenjem bića kao prisutnosti, ta sumnja prema metfizici jest ista ona koja pripada i Derridi. S tom posljedicom, koja tako određuje metafiziku, očigledno nipošto nije metafizika u Heideggerovu smislu ili je pak kao takvu Heidegger ne bi prihvatio. Ali u mjeri u kojoj nije riječ o pismu ‘kao takvom’, ako smijem tako reći, koje je izravno umiješano u spor, nije baš riječ o istom pitanju. Zapravo, sve ovisi o tome što podrazumijevamo pod književnošću: ili slovo (grama, trag, bilježenje, upisivanje…. pismo) ili samo književnost, u uobičajenom smislu riječi, najozloglašenijem smislu (koje je uostalom nedavan), kao kada kažemo, na primjer: a sve ostalo je knjižnjevnost. U tome banalnom te više ili manje pejorativnom smislu, ali koji ništa manje nije značajan, književnost najprije znači, kao što smo već odavno navikli, fikciju.
- Tu si dakle zadajemo relativno lak zadatak: zanima nas do koje točke se možemo boriti protiv metafizike oslanjajući se na razliku za koju je odgovorna ona sama, kao i opužba koju je upućivala svim diskursima kojima nije apsolutno ovladala ili nije u potpunosti bio dio nje same, tako da bismo na kraju mogli pokazati da se njezin vlastiti diskurs ne razlikuje radikalno od onoga koji pripada književnosti. Tako ćemo se radije obratiti Nietzscheu nego Derridi, tj. na naizgled ograničeniju (u kojoj bi se metafizika svela, kako se kaže, na platonizam) i površniju raspravu (u kojoj bi se postavili pitanje pojavnog), ali kojoj prijeti opasnost da postane veća ako se tako prihvaćeni pojam metafizike, i to je Derrida dobro pokazao, okrene protiv samoga sebe (u sebe, trebalo bi čak reći, ako već ne možemo reći između sebe), što znači da si unaprijed zabranjujemo da nadiđemo njezino zatvaranje, kakvo god ono bilo, i najtvrdoglavije, u potpunosti lišeni nade prepustimo se ‘wast land’-u, pustinji koja se ‘širi’ i nikada se nije mogla zaustaviti u ‘širenju’.