1. Urbanost, fragmentacija i svakodnevica: Teorijske dispozicije moderne i postmoderne fragmentacija grada.
A | Moderna i postmoderna fragmentacija grada
Kad govorimo o fragmentiranom gradu, gotovo uvijek je prisutna neka vrsta nostalgije. Kako fragmentacija nalaže dezintegraciju neke cjeline koja je prije postojala taj je termin ponešto prevaziđen, a ipak, pomalo ironično, sama tradicija poimanja grada kao skupine fragmenata ima dugu tradiciju. Na kraju krajeva, fragmentacija urbanog prostora i urbane kulture nije nov fenomen. Kao sastavni dijelovi suvremenog, ideja ‘metropolisa’ i ‘fragmentacije’ od samog su početka usko povezane. Upravo je u tom živopisnom kaosu suvremenog grada završena dezintegracija starog i poznatog društvenog poretka. Međutim, to je tek jedna strana medalje. Upravo je fragmentacija tradicionalnih društvenih struktura i starog svjetonazora stvorila plodno tlo za nastanak nove sveobuhvatne strukture – one suvremenog grada.
Povijesno gledano, dvojnost između dezintegracije, s jedne strane, i razvoja novog totaliteta zasnovanog na logici razlikovnosti, s druge strane, dokazano je od središnje važnosti za društvene znanosti koje su, nimalo slučajno, doživjele procvat tek kad su tradicionalne vrijednosti zajednice počele dobrano gubiti na važnosti. Na primjer, suprotnosti između pojmova Gemeinschaft i Gesellschaft kod Ferdinanda Tönniesa, ili dinstinkcija Emila Durkheima između ‘mehaničkog’ i ‘organskog’ jedinstva, korijene imaju upravo u ovoj dualnosti. Još jedan znanstvenik, koji je svoju filozofiju oko onog binarizmna, bio je i Georg Simmel, koji je više puta označio metropolis kao pravi locus moderniteta. Uz to je Simmel bio jedan od prvih sociologa koji su pokušali interpretirati modernitet na način kako ga je definirao Charles Baudelaire u Le peintre de la vie moderne (1803) – kao realitet ‘efemeralnog, bjegunca, i to nepredvidivog, polovicu umjetnosti čija je druga polovica vječna i nepromjenjiva’. Promatrajući pravila suvremenog novčanog poslovanja, društvo se reduciralo tek na golu interakciju između urbaniteta prostora male površine; te se kao takvo, kako je to zaključio Simmel, ne može razmatrati u pojmovima mijena i fragmentacije. Rad još jedne značajne ličnosti na polju znanosti o urbanom, Waltera Benjamina, također se ne može gledati izvan diskursa fragmentacije. Ono što donosi Benjaminova ideja alegorije, zapravo je radikalno reintegretacija ideje fragmenta. Za Benjamina znanje o prošlosti može proizići jedne iz fragmenata i ruševina.
Isprepletene ideje moderniteta i fragmentacije kralježnica su i moderne ili, da budemo precizniji, modernističke umjetnosti. Na primjer, za Adorna, modernitet je u potpunosti raskinuo s idejom harmoničnog estetskog dovršavanja. Organsko se jedinstvo može postići samo na umjetan način. Drugim riječima, fragmenti su bolji i auntetičniji od takozvanih integriranih ili završenih umjetničkih djela. Štoviše, u modernističkoj umjetnosti i književnosti, a osobito u teoriji i praksi avangarde, oblici prostorne i vremenske fragmentacije bili su intimno povezani s modernim iskustvom velegrada. Za moderne je umjetnike fragment odjednom postao simbolom modernog urbanog kaosa i način interpretacije tog kaosa. Stoga se realnosti moglo pristupiti i shvatiti je upravo kroz njezine fragmente. Poput fragmentirane strukture modernističkog gradskog romana ili izlomljene kompozicije kubističkih slika, ekspresionističku distarziju i konstruktivističke tehnike montaža možemo shvatiti kao umjetnički odgovor na suvremeni metropolis koji više ne možemo percipirati kao cjelinu. Nije stoga začuđujuće da se modernizam i avangarda uvijek služe mnoštvom fragmenata ili što je još kontradiktornije, totalitetom fragmenata. Upravo to suprotstavljanje, akumulacija ili slijed fragmenata, pobuđivanje ritma svakodnevnih šokantnih iskustava, pobuđuje opojno ili fantaziago-nijsko iskustvo metropolisa tako karakteristično za avangardu. Proces fragmentacije, a ne sami fragmenti, bio je omiljeni motiv avangarde. Štoviše, avangarda nije bio zanimljiv samo motiv fragmentacija urbanog: svaki put ponovno smišljajući novi pristup tabula rasa, avangarda je poprimila strukturu fragmentacije.
Za modernizam i avangardu fokusiranje na fragment nije samo značilo novi način razumijevanja metropolisa, već je i značilo obećanje utopijske budućnosti. Kaleidoskopski prizori fragmentiranog metroplisa nisu nužno pobuđivali nostalgične osjećaje prema izgubljenom jedinstvu. Upravo suprotno, dokazali su revolucionarni potencijal umjetničke forme koja je odbacila breme povijesti. Već je Anthony Vidler istaknuo tu dvostruku konotaciju fragmenta rekavši: U povijesti moderne umjetnosti i estetike fragment ima dvojako značenje. Kao podsjetnik na prošlost, nekad je bio dio cjeline, koja je sad rastavljena i slomljena, kao pokazatelj nezaustavljivog djelovanja vremena i prirodnih sila, preuzeo je konotacije nostalgije i melankolije, pa čak i same povijesti. Kao nedovršen dio potencionalno zaokružene cjeline, usmjeren je prema mogućem harmoničnom svijetu budućnosti, možda čak i utopiji, koju istodobno i predstavlja.
Povijest modernog urbanističkog planiranja savršen je dokaz ove tenzije. Kroz dizajnerske projekte i tehnokratska rješenja kaos je odjednom stavljen u prvi plan, a potom potisnut projektima Le Corbusiera, Milbersemera, ili Leonidova. Novi totalitet mogao se postići jedino dezintegracijom prijašnjeg poretka. Taj je novi totalitet odlučno priznao moderno, fragmentirano stanje. Nije dolazilo u obzir pomirenja s poviješću ili morfologijom postojećeg grada. Činilo se da nijedno avangardno jedinstvo nije moguće popraviti, niti je to preporučljivo, novi totalitet bilo moguće stvoriti jedino ex nihilo, na način da urbanističko planiranje uzme u obzir logiku racionalizacije i standarizacije. Nadalje, moderno planiranje grada, pokušalo je dokazati fragmentiran kaos modernog grada razvojem, kako je to nazivao André Corboz, urbanističkog planiranja nasuprot ili uz grad. Na kraju najspektularniji projekti modernističkog urbanog planiranja, u kojima je kaos grada zamijenjen apstraktnim, sublimiranim redom, nikad nisu realizirani, već su postali simboli utopijskog totaliteta u velikoj mjeri u svađi s fragmentacijom stvarnog stanja. Ironično, modernističko je planiranje, u svojem pokušaju da dokine tu fragmentaciju u korist novog totaliteta, uspjelo preživjeti tek u fragmentima. ‘Osim u nekim zračnim lukama i nekoliko otočića u urbanim predgrađima’, lakonski je primijetio Rem Koolhaas, ‘moderni grad nigdje nije ostvaren. Postoje tek fragmenti moderniteta’. Umjesto da neutralizira fragmentaciju, modernističko je planiranje i samo postalo dio fragmentacije in situ. Postmodernističkim arhitektima i urbanistima i nije onda preostalo drugo nego da pribjegnu veličanju fragmenta.
