Cilj moga istraživačkog rada je rasvjetljavanje fenomena koji se razvio šezdesetih godina, a to se odnosi na kulturu amaterskih kinoklubova, osnovanih kako bi se inventivna i pristupačna kinematografija približila širokoj publici. Istraživanje će se posebno baviti trima kinoklubovima, i to redom iz Zagreba, Beograda i Splita. U daljoj analizi na vidjelo će izići značaj eksperimentalnog festivala GEFF kao glavnog faktora u razradi ideja i rezultata koje su donijeli autori u svojim filmovima, te prepiska pet razgovora održanih između travnja i svibnja 1962, čiji je rezultat bila autohtona teorija o eksperimentalnom filmu. Prvi dio elaborata donosi kraću povijest amaterske kinematografije koja se razvila od 1940; približavajući trenutak osnutka prvog kinokluba u Zagrebu.
Tad nastaju glavne značajke prvih amaterskih filmova i prve nagrade na domaćim i stranim festivalima. U produžetku uzet će se u obzir poslijeratno razdoblje, te osnutak kinoklubova u Beogradu i Splitu, te tehnička oprema za rad na filmovima. U ovom kontekstu neizbježan je i GEFF zbog doprinosa promociji eksperimenta u različitim umjetničkim poljima i značaja eksperimenta pomiješanog s utjecajem novih tendencija i poletnim entuzijazmom sudionika. Analizirat ćemo četrnaest kratkometražnih filmova nastalih u okrilju triju najznačajnijih klubova. Prvih dvanaest prikazano je u sklopu Londonskog programa 1998 , a ostala dva dao je sudionik intervjua, Petar Blagojević u Beogradu. Zajedno ovaj skup filmova daje reprezentativan izbor u amaterskoj i eksperimentalnoj kinematografiji onog doba, a i danas bi trebali imati antologijski i neprocjenjiv povijesni značaj. Tu se ističe osam autora koji su bili među najaktivnijima sa svojim veličanstvenim idejama i rezultatima na polju sedme umjetnosti. Na kraju se razmatra zaključak o fenomenu kinoklubova koji je bio na vrhuncu u prvoj polovici šezdesetih godina, ali nikad valoriziran kao jak i vrijedan pokret unutar kulturnog i umjetničkog okvira tih godina. To znači da se cijeli pokret nije nikad institucionalizirao unutar povijesti.
Prvo razdoblje amaterske kinematografije u Hrvatskoj označava mali broj amaterskih sineasta. Prvi kratkometražni filmovi bili su obiteljski portreti djece i rodbine. A najvažniji autori su Maksimilijan Paspa i Oktavijan Miletić. Ti filmovi, uglavnom kratkometražni, različiti su dokumentarci s putovanja, snimke sokolskih sletova, obiteljski filmovi, pa zatim i filmovi kriminalnog i žanra komedije. Svi ti filmovi su napravljeni na 9,5 mm traci (što nas još jedanput potiče da izrazimo poštovanje samom izumu uske trake koja je pristupačnija cijenom, a time i distributivnija) crno bijeli, nijemi i s glazbenom pratnjom pogodnom za ritam filma. Značajniji obiteljski filmovi bi bili: Na plavom Jadranu (1932), Roditelji (1929), Autom kroz Dolomite (1930) svi od Maksimilijana Paspe. Igrani filmovi: Šešir (1937), Faust (1935) obadva od Oktavijana Miletića.U Parizu 1933 film Oktavijana Miletića Skandal konzula Dorgena (1933) osvaja Drugu nagradu unutar kategorije filma sa scenarijem. Predsjednik stručnog suda bio je Louis Lumiere.
U trenutku ekspanzije kinematografske kulture na području Srbije, koji je određen tradicionalizmom i filozofijom ‘palanke’, stvorio je znatan šok kako kulturni, tako i civilni. Prvi sineasti dvadesetih godina prošlog stoljeća također su malobrojni, ali odani fenomenu koji je sudbinski određen za dalji napredak. Iz tog kruga proizlaze dvojica vodećih svjetskih stručnjaka za problematiku filma, Slavko Vorkapić i Vlada Petrić.
Drugo radoblje počinje poslije II Svjetskog rata, osnutkom kinoklubova u Splitu i Beogradu, dok se u Kinoklubu Zagreb rađa revizionističko krilo mladih autora nošenih novim idejama. Značajniji filmovi: Osuđenik (1954) od Mihovila Pansinija i filmovi Tomislava Kobie Autoriteti i kičme (1959) i Štake i čežnja (1959). Kinoamaterizam se pobunjuje protiv dosadne svakodnevnice i siromaštva kreacije prenesene na polje kinematografije. Vladimir Petek počinje svoje radove intervencijom na vrpci s filmovima Pastelno mračno (1960) i Srna No. 1 (1962). Pozicija umjetnosti koja službeno nije bila podržavana, na prijelazu između pedesetih i šezdesetih godina, implicira djela koja su dostigla iznimne avangardne domete. Nove tendencije u umjetnosti su nadahnule članove kinoklubova. Sami sudionici filmskih večeri unutar kluba imali su veliko znanje o prvoj avangardi dvadesetih godina i verbalne dodire s novom američkom avangardom (Eduard de Larot, urednik Film Cultures Jonasom Mekasom, dolazio je u Zagreb uvijek noseći kameru sa sobom, kako bi zabilježio sve neobično). Najveći utjecaj kod novih tendencija ostvaren je preko slikarstva, glazbe, kazališta i animacije. Težina cenzure ovisila je o procjeni komisije koja je predsjedala. Ponekad su djela bila zabranjivana i procesuirana zajedno s autorima. Poznat je slučaj filma Libera (1960) Marka Babca proizvedenog u Kinoklubu Beograd. Tema je nemogućnost umjetnika da se izrazi kad je u kreativnoj krizi. Cenzura je primijetila u ovom filmu lezbijske scene, ali to se odnosi samo na jednu konfuziju izazvanu eksperimentom autora sa sjenama(Marko Babac je stavio komad plastične vrećice ispred kamere da bi izrazio sjenke protagonistice na filmu). Omnibus film Grad (1963) Marka Babca, Vojislava Rakonjca i Živojina Pavlovića je podnio jako ekstremne kritičko-socijalne intervencije i tako je modificirao socijalni pristup u profesionalnoj kinematografiji šezdesetih godina. Film se smatra začetnikom ‘crnog talasa’(crnog vala). Karakteristika režisera koja ih je spajala u crni val je socijalni i politički pristup. Oni su kritizirali i pričali o razlici u napretku zemlje, bili su pošteni. Autori nisu stavili na kušnju doktrinu socijalističkog komunizma nego su jednostavno tražili više socijalizma za obične građane. 1990, poslije dvadeset sedam godina, dolazi na reviziju odluka suca: film Grad je slobodan.