Kategorija: Broj 21-22

“Tko je David Guetta?”, upitao sam svog dvanaestogodišnjeg sina koji je slavodobitno najavio da će otići na Guettin koncert. Moj me sin pogledao kao da sam potpuni idiot, odgovarajući: “Tko je tvoj Mozart? Guglaj Mozarta, dobit ćeš pet milijuna rezultata, guglaj Guettu, dobit ćeš 20 milijuna!” Guglao sam Guettu i otkrio da je on zapravo nešto poput današnjih kustosa: on nije tek običan DJ, nego “aktivni” DJ koji ne samo da odabire već i miksa i komponira glazbu koju pušta, poput kustosa koji više ne odabiru neko djelo za izložbu, nego često i neposredno sudjeluju u njegovoj kreaciji, objašnjavajući umjetnicima što žele. A isto vrijedi za Davida Simona, neku vrstu kustosa mnogobrojnih redatelja i scenarista (uključujući Agnieszku Holland) koji su surađivali na “Žici”. Razlozi nisu jednostavni i samo komercijalni; to je ujedno početni oblik jednog novog kolektivnog procesa kreacije. Čini se kao da je hegelijanski Weltgeist nedavno uspješno iz kinematografije prešao u TV-serije, premda je još uvijek u potrazi za svojom formom: unutrašnji Gestalt “Žice” nije onaj serije – sam Simon je “Žicu” usporedio sa filmom od šezdeset i šest sati. Nadalje, “Žica” nije samo rezultat kolektivnog kreativnog procesa, već nešto više: pravi pravnici, narkomani, policajci, itd. igraju sami sebe; čak su i imena likova spojevi imena stvarnih ljudi iz Baltimorea (Stringer Bell je spoj dvaju zbiljskih baltimorskih dilera, Stringera Reeda i Rolanda Bella). “Žica” stoga pruža neku vrstu kolektivnog samo-predstavljanja grada, poput grčke tragedije u kojoj je polis kolektivno uprizorivao svoje iskustvo.

Razlika između dvije Amerike

Ako je, dakle, “Žica” slučaj TV-realizma, onda se ne radi toliko o objektivnom realizmu (realističnoj prezentaciji nekog društvenog miljea), već prije o subjektivnom realizmu, tj. filmu koji je određen sasvim specifičnim i zbiljskim društvenim jedinstvom. Na tu činjenicu upućuje ključna scena u “Žici” čija je funkcija upravo markiranje distance od svakog sirovog realizma, poznata “jebena” istraga u I/4. U praznom suterenskom stanu u kojem se prije šest mjeseci dogodilo ubojstvo, McNulty i Bunk uz pratnju tihog kućepazitelja pokušavaju rekonstruirati kako se to točno dogodilo i jedina riječ koju izgovore tijekom tog posla su varijacije riječi “jebote” – oni to učine 38 puta u nizu, na različite načine – a psovka označava sve, od mrzovoljne dosade do ushićenog trijumfa, od boli ili razočarenja ili šoka zbog užasa jezovitog ubojstva do ugodnog iznenađenja, sve dok svoj vrhunac ne dosegne u autorefleksivnoj reduplikaciji “jebemti jebote”. Da bismo to dokazali, dovoljno je zamisliti scenu u kojoj je svako “jebote” zamijenjeno nekom “normalnijom” frazom (“Opet, još jedna fotografija!”, “Au, boli!”, “Sada sam shvatio!”, itd.)… Ta scena djeluje na više razina: (1) ona koristi zabranjenu riječ na nesatelitskim TV-kanalima; (2) ona služi kao točka zavođenja (nakon sati i sati “ozbiljnih” tema, njezina je funkcija da bude točka na kojoj se tipični gledatelj zaljubljuje u “Žicu”); (3) čista falička šala koja markira distancu od ozbiljne socijal-realističke drame.

Stoga, iznova, s kakvim realizmom ovdje imamo posla? Započnimo s nazivom serije – “Žica” ima različite konotacije (hodanje po žici, i, dakako, omotan žicom, tj. ozvučen), ali glavna konotacija je jasna: “Naslov se odnosi na jednu gotovu imaginarnu, ali neokrnjenu razliku između dviju Amerika”, onih koji su uključeni u Američki san i onih koji su napušteni. Sadržaj “Žice” je, ukratko, klasna borba, realno našeg doba, uključujući sve kulturalne posljedice koje proizlaze iz toga. Kao što kaže Fredric Jameson: “Ovdje, dakle, u neposrednoj blizini imamo dvije kulture koje supostoje bez doticaja i bez interakcije, čak i bez znanja jedne o drugoj: poput Harlema i ostatka Manhattana, poput Zapadne obale i izraelskih gradova koji su nekoć bili njezin dio, a sada su samo nekoliko kilometara udaljeni”. Te su dvije kulture razdvojene samim temeljnim načinom odnosa prema realnom: jedna simbolizira užas direktne ovisnosti i konzumerizma, dok je u drugoj stvarnost pažljivo uprizorena. Na horizontu čak možemo vidjeti obrise bogatih kao jedne nove biološke rase, sigurnih od bolesti i unaprijeđenih genetskim intervencijama i kloniranjem, dok se iste tehnologije koriste za kontrolu siromašnih.

Osam Svjetskih socijalnih foruma (SSF), jedan Policentrični forum (dakle organiziran u nekoliko zemalja u različitim regijama svijeta u isto vrijeme), jedan “Globalni dan akcije” i jedna “Globalna godina akcije” popratili su ovo burno deseteljeće koje je pogurnulo svijet u razdoblje snažne geoekonomske i geopolitičke nestabilnosti.

1. Kratki pregled na deset godina radikalne evolucije

Godinu 2001. obilježila su tri događaja geopolitičke, ekonomske i građanske naravi. Svaki je u svojoj dimenziji značajno pridonio oblikovanju desetogodišnjeg ciklusa.

Na geopolitičkom planu, smrtonosni napadi terorista Al-Qaide na World Trade Center u New Yorku raspojasat će apostole “sukoba civilizacija”, zatrovati neokonzervativne sokole Georgea Busha imperijalnim globalnim snovima i gurnuti svijet u razdoblje ratnog bezizlaza.

Istovremeno, država instrumentalizira terorizam nudeći vladama priliku da kao nikad prije razviju sigurnosne politike i kriminalizaciju društvenog osporavanja u svojim društvima

Na ekonomskom planu, ulazak Kine u Svjetsku trgovinsku organizaciju (STO) potvrdio je nezaustavljivi uspon kineskog imperija u svjetski sistem, a naročito u ono što će se uskoro zvati BRICS (Brazil, Rusija, Indija, Kina, Južnoafrička Republika) u ekonomskom natjecanju svjetskog međudržavnog tipa.

Konačno, kad je riječ o društvenom i građanskom otporu kapitalizmu, rađanje Svjetskog socijalnog foruma (SSF) u Porto Alegreu (Brazil), istodobno s pobjedničkom dinamikom društvenih borbi i latinoameričkim politikama iz druge polovice devedesetih godina, potvrdilo je, jedva nešto više od deset godina nakon pada državnog komunizma, uspon na vlast i početak trajanja jednog “pokreta svih pokreta” s međunarodnom dimenzijom.

Sastavljen od udruženja, NVO-a, sindikata, društvenih pokreta (antiratnih, obespravljenih, seljačkih pokreta, studenata, žena, migranata, itd.), alterglobalistički pokret će se malo po malo afirmirati kao novi političko- socijalni pluralni subjekt, nositelj prijedloga radikalne reforme ekonomskog sistema i njegovih međunarodnih institucija (MMF, Svjetska Banka, STO, Europska unija, itd).

Pokret je od tada bio sposoban redovito organizirati svoju prisutnost u međunarodnoj areni – s nešto manjom vidljivošću široj javnosti ovih zadnjih godina i stanovitim ograničenjima, kako ćemo još vidjeti – tijekom događaja procesa Svjetskog socijalnog foruma ili za susreta međunarodne agende dominantnih (G8/G20, samiti Ujedinjenih naroda i Europski samiti, itd.)

2011: svijet u tranziciji

Na geopolitičkom planu 2011. pokazuje se vrlo značajnom godinom. Imperijalna moć Sjedinjenih Američkih Država uspjela je obezglaviti Al-Quaidu, ali nasuprot umišljajima sokola iz Washingtona, ušla je također u dugu i neizbježnu fazu relativnog opadanja svoje hegemonije. A sve to dok je njezina vojska i dalje značajno prisutna u Afganistanu i Iraku.

Katastrofa u Fukushimi i “arapsko proljeće” dva su ključna događaja. Na geopolitičkom planu, ovo drugo je sasvim sigurno najvažniji događaj još od pada Berlinskog zida. U ovom tektonskom pokretu arapsko-muslimanskih društava što izražava moćnu energiju demokratske potražnje, “džihadističke” pozicije čine se marginaliziranima.

Libijska situacija podijelila je progresivni svjetski pokret oko pitanja je li potrebno intervenirati ili nije (naročito europsku i latinoameričku ljevicu). Rasvijetlila je također i neuspjeh OUN-a uhvaćenog u zamku novog rata NATO-a, koji, uostalom, otkriva i strateške nesuglasice i lutanja unutar Sjeveroatlantskog saveza, kao i fizička ograničenja njegovih vojnih kapaciteta.

Na geoekonomskom planu, Kina se solidno smjestila na mjesto druge svjetske sile, šireći se u međunarodnoj trgovini na način neviđen u njezinoj povijesti. BRICS, koji predstavljaju 40% svjetske populacije, sa skoro 20% globalnog BDP-a kao i 30% svjetske površine – nameću se na ekonomskoj, a malo po malo i na geopolitičkoj sceni. Sve ukazuje na to da rast njihove moći nikako ne znači ponovno propitivanje globaliziranog kapitalizma i neoliberalizma. BRICS se pozicioniraju kao natjecatelji u konkurentskoj borbi s tradicionalnim snagama kapitalističkog središta.

Nakon objave Zamišljanja Balkana 01, prije gotovo petnaest godina, politički događaji u Europi vjerno su ilustrirali zakon nepredvidivih posljedica. Ideologija emancipacije Središnje Europe, u koju su znanstvenici uložili mnogo truda, nakon 1989. svela se na mehanizam koji svojim učesnicima omogućuje razne privilegije među kojima su najvažnije pristupanje NATO savezu i omogućavanje lakšeg pristupa Europskoj uniji. Iako bi konačna povijesna presuda mogla legitimirati ovu strategiju, njezina nepredvidiva posljedica bila je smrt ideje “Središnje Europe”. Protegnuvši svoj protektorat nad starim centrima Habsburškoga Carstva, Zapad je, djelomično motiviran i sentimentima, uredno pratio rovove koje je ocrtao Samuel Huntington u Sukobu civilizacija. Tony Judt napisao je 1997. da će takva politika stvoriti “određeni tip depresivnog predgrađa Europe iza kojeg će se ‘Bizantinska Europa’ morati boriti sama za sebe jer je preblizu Rusiji da bi Zapad pokazao pretjeranu angažiranost ili ju mogao agresivno apsorbirati”.

Stvari su se promijenile gotovo preko noći kada je 1997. započela NATO-ova ekspanzija. Od 1989. pitanje misije saveza nikada nije prestalo biti prioritetno Europi ni SAD-u. Raspuštanjem Varšavskog pakta 1991. i raspadom Sovjetskoga Saveza 1992., nestali su glavni protivnici i ciljevi NATO pakta, a s njima je nestao i njegov raison d’être. Europa se ozbiljno bavila mišlju raspuštanja NATO saveza te izgradnjom alternativnih sigurnosnih sustava koji bi bili ograničeni samo na europski kontinent. No, usprkos tome, NATO je ostao jedina stvarna transatlantska institucija u kojoj Sjedinjene Države i dalje igraju ulogu velike europske sile što je pozicija koju nipošto nisu željele izgubiti. SAD su se nastavile zalagati za daljnje proširenje NATO saveza, usprkos garanciji iz 1990. da se NATO neće širiti van njemačkih granica zbog opreza od blizine i ovisnosti Europe o ruskim prirodnim resursima. Tri bivše članice Varšavskog pakta – Poljska, Mađarska i Češka 1997. dobivaju pozivnicu za pristupanje NATO savezu, a 1999. postaju članice. Pozivnica je 2002. poslana i Litvi, Latviji, Estoniji, Sloveniji, Slovačkoj, Bugarskoj i Rumunjskoj, koje se pridružuju savezu 2004. Još dvije balkanske zemlje – Hrvatska i Albanija – članicama su postale 2008., a uskoro će ih slijediti i Makedonija. Ovakva putanja razvoja NATO-a, promatrana s obzirom na razvoj događaja koji su doveli do raspada Jugoslavije, dovela je do neočekivanog međusobnog presijecanja dvaju procesa. Do 1990. međunarodna zajednica je ograničavala svoje intervencije unutar Jugoslavije i vršila pritisak isključivo preko Ujedinjenih naroda. Nakon masakra u Srebrenici te prije Daytonskog sporazuma odvile su se neke manje NATO-ove operacije pod nadzorom UN-a koje su uključivale i embargo na uvoz oružja morskim putovima, kao i kratko bombardiranje Republike Srpske 1995. Međutim, ove intervencije kao i istovremeni događaji u Somaliji ili čak u Prvom zaljevskom ratu imali su za cilj obnovu ili očuvanje statusa quo. Čak se i etničko čišćenje Krajine, separatističke srpske enklave u Hrvatskoj, gdje je 1995. Hrvatska vojska pomela tisuće Srba, odvijalo s aktivnim odobrenjem i uz prešutno sudjelovanje SAD-a.

Tromjesečno NATO-ovo bombardiranje Jugoslavije 1999., koje su u potpunosti provele Sjedinjene Američke Države, označilo je novi presedan. Time su de facto osigurane separatističke pretenzije manjinske populacije te su udareni temelji za potpunu neovisnost Kosova nekih devet godine kasnije, što je bio još jedan presedan čije su kobne posljedice danas vidljive na Kavkazu i u sjevernoj Africi. “Čak i u vrijeme NATO-ovih zračnih napada bilo je teško razlikovati intervenciju koja je za cilj imala sprečavanje genocida od one čije je svrha bila podržati dugoročne političke ciljeve gerilske vojske.” Prema ovim sukobima zauzet je fundamentalno drugačiji odnos s obzirom na slične sukobe (između Palestinaca i Židova u Izraelu, Kurda i Turaka u Turskoj, Kurda i Arapa u Prvom zaljevskom ratu i drugih) u kojima su u razdoblju nakon Drugoga svjetskog rata suverenitet i teritorijalni integritet bili temeljna načela. S druge strane rat na Kosovu doživio je ono što je jedan promatrač nazvao “usponom humanitarnih jastrebova” te je postao generalna proba američkog unilateralizma koji je kulminirao Drugim zaljevskim ratom. U tom smislu, Balkan je još jednom pretvoren u laboratorij za eksperimentiranje s novim pristupima i rješenjima. Tijekom 1999. postojalo je mnoštvo političkih i moralnih prilika za intervencije, a među njima i želja da se oživi posljednja europska organizacija u kojoj Sjedinjene Države igraju vodeću ulogu. Bez obzira na motivaciju, bombardiranje je očito imalo nepredvidive posljedice. Prije rata na Kosovu dominantna paradigma koja se koristila za Balkan prevedena je u realnu getoizaciju regije.

S engleskoga prevela Vedrana Bibić

Moj rad u komparatistici isprepleće se s mojim radom na kulturnim politikama. Ponekad kad predajem daleko od svojih dvaju domova – New Yorka i Kolkate – nastojim kontrolirati svoj posebni osjećaj za svoj posebni rad, a nastojim odmah i uvidjeti da taj posebni osjećaj imam zato što sam usidrena u svojim domovima. U sljedećem koraku pokušavam iz sebe izmamiti osjećaj kako bi to bilo biti usidren negdje drugdje. U tom nastojanju zatječem sebe kako držim “isto predavanje” na različitim mjestima i vidim kako se ona sukladno tome mijenjaju. Jedno od tih predavanja bilo je o “nacionalizmu”, drugo o “feminizmu” – a sad “svijet bez granica”, najprije u Pečuhu, Mađarska, kad je bio europska prijestolnica kulture; potom u planinskoj državi Nepal, indijskom susjedu; nakon toga u Arizoni, državi koju je blizina meksičke granice pretvorila u arenu vigilantizma graničnih patrola; sljedeća stanica, Hrvatska.

U Pečuhu, Mađarska, samoproglašenom “gradu bez granica”

Za vrijeme pokreta protiv rata u Vijetnamu nastala je moćna pjesma, neki od vas bi je mogli znati, “futuristička” pjesma Phila Ochsa “I declare the war is over”. To je za nas bio jako važan moment budući da rat nije bio gotov. Shvatila sam jučer kako je važno da proglašavamo nepostojanje granica. Proglašavamo da je ovaj grad bez granica, ali nepostojanje granica još uvijek nije postignuto, vjerojatno nikad neće biti niti izvedivo.

Proučavam kulturne politike. Vi ovdje govorite o prolazu s istoka na zapad. Kako vam je poznato, prvi prolaz iz Europe u Amerike posljedica je činjenice da ga je Kolumbo zamijenio za prolaz s istoka na zapad. Kad ste mi jučer u telefonskom razgovoru rekli da mi nije potrebna viza jer je Mađarska schengenska zemlja, shvatila sam da je taj opći subjekt, neutralni subjekt – taj Chakravorty, ime koje su nosili kraljevi jer su imali kola, chakra, i mogli ići svuda budući da im nije trebala viza – reteritorijaliziran u SAD. Preokrenuli ste Kolumbovu pogrešku. Dragi prijatelji, pretpostavili ste da nisam Indijka. Moja majka ima američki pasoš kao član obitelji mog brata. Rekla bih joj, vi Amerikanci ste danas Chakravortyji, možete svuda. Jučer, kad sam privremeno izgubila pasoš, rekli su mi da mi Mađarska ne može izdati vizu, a opet išla sam u kako ga vi zovete grad bez granica, vaš grad, Pečuh. Konzulica je bila iznimno ljubazna, ali rekla mi je, žao mi je, ali ja schengenske vize mogu izdati samo mađarskim građanima koji žive u Danskoj. Danci mi nisu mogli izdati vizu jer sam izgubila pasoš. Indijci nisu mogli učiniti baš ništa. Pa sam sjedila i pomislila kako me nije ni briga. Nisam intelektualka svjetske klase, i bez moje besmrtne proze vaša konferencija neće umrijeti. Gledajte, mislila sam, idem u grad bez granica, koji je prilično blizu, ali ne smijem se kretati. Rekla sam sama sebi, to je upravo kao kad kažemo “I declare the war is over”, kako bismo se borili protiv rata. Moramo nastaviti proglašavati nepostojanje granica. I upravo to je Derrida rekao, znajući, naravno, da ćemo, da bi to postalo moguće, trebati ogromnu sistemsku promjenu, stoga je bolje o tome misliti, u bilo kojem povijesnom trenutku, u obliku “onoga što dolazi”. Derrida ne bi objavio nepostojanje granica kao da je ono stvarno stanje, već kao performativ – kao što je učinio i pjevač Phil Ochs. Njegova riječ “futurističko” je verzija “onoga što dolazi” iz ustiju teksaškog mladića.

Dodano u Arizoni

Ovdje sam da učim. Ovdje sam i u solidarnosti s duhom Carlosa Monsivaisa koji mi je bio saveznik u promišljanju kritičkog regionalizma, politički puno odgovornijoj poziciji od praznih obećanja nepostojanja granica. Živim u Washington Heights u New Yorku, dominikanskom kvartu, zapadnoj granici španjolskog dijela Harlema, latinskom kvartu latinskog grada. Stoga sam duboko počašćena da me Javier Duran, koji me inače osobno predstavio Monsivaisu, zamolio da govorim na inauguraciji Monsivaisovog fonda. Sa zanimanjem sam naglasila regionalizam APELCO-a, organizacije politički organiziranih latinoameričkih umjetnika koji zajednički progovaraju iz brojnih zemalja Latinske Amerike. Ali svjesni su da su dotični sveučilišni profesori i umjetnici klasno odijeljeni od migrantske radne snage s papirima ili bez njih – ovi prvi su subalterni, drugi se brutalno potčinjavaju kako bi se još uvijek mogli klasno odijeliti od sve više potčinjavanih 99% koji su američka srednja klasa. Podsjetimo se Gramscijeve klasične definicije podčinjenih klasa: “Podčinjene klase, po definiciji, nisu ujedinjene i ne mogu se ujediniti sve dok nisu sposobne da postanu ‘Država'”.01 Našim riječima, subalterni mora imati pristup strukturama države/regije.

Sažetak

Geografsko širenje i sustavno produbljivanje kapitalističkih proizvodnih odnosa doveli su do jednog od najbrutalnijih razvrstavanja na dobitnike i gubitnike u posljednjih 20 godina. Ovdje istražujem mogućnost da kapitalizam danas prolazi kroz sustavnu istoznačnicu Marxovog pojma primitivne akumulacije (u nastavku teksta PA), samo sada u sklopu produbljivanja naprednog kapitalizma koje počiva na uništenju tradicionalnijih oblika kapitalizma (Amin, 2010; Harvey, 2003). Marx je uvidio određenu vrstu promjene gdje se predkapitalistički proizvodni odnosi uključuju u kapitalističke odnose, što je proces obilježen nasiljem, uništavanjem i prisvajanjem. Ovdje izlažem drugu određenu vrstu promjene: uništavanje tradicionalnih kapitalizama kako bi se izvuklo sve što se izvući može radi daljnjeg produbljivanja naprednog kapitalizma. Koristim ovaj pojam kako bih opisala fazu dominiranu financijskom logikom, stanje koje se ponavlja i povijesno označava početak odumiranja (Arrighi, 1994). Ova pretpostavka podrazumijeva činjenicu da postoje različite faze kapitalističkog razvoja, te stoga postoji mogućnost da u današnjoj globalnoj fazi širenje kapitalističkih odnosa ima svoje zasebne mehanizme koje je nužno razlikovati od starijih imperijalnih faza.

Ovaj je rad dio većeg projekta unutar kojeg razvijam tezu da je postkejnzijansko razdoblje sada poprimilo jasan sustavni oblik. Ukratko, kejnzijansko je razdoblje sa sobom donijelo aktivno širenje populacije koja je sustavno vrednovana kao radnička i potrošačka, do čega ne dolazi u najnovijoj fazi naprednog kapitalizma. U posljednja dva desetljeća došlo je do naglog porasta u broju “isključenih” i to u mnogo većim brojevima od onih tek “uključenih” u srednju klasu u zemljama poput Indije i Kine. Koristim pojam “isključenosti” kako bih opisala raznovrsnost uvjeta: porast u broju stravično siromašnih, raseljenih koji su uskladišteni u raznim (službenim ili ne) izbjegličkim kampovima, pripadnika manjina koje se krivično goni i trpa u zatvore, te radnika čija se tijela uništavaju radom čime u preranoj dobi postaju beskorisna. Moj je argument da ovo masovno isključivanje, sa snažnim elementima onoga što je Harvey nazvao akumulacijom oduzimanjem, zapravo označava dublju sustavnu preobrazbu koja je zabilježena u određenoj mjeri, no i dalje ostaje nedovoljno teorijski razrađena. Drugdje (Sassen, 2008a, pogl. 1, 8 i 9) razvijam teoriju promjene u čijoj je srži dinamika u kojoj stanje x ili mogućnost y može utjecati na organizirajuće logike i stoga zbilja promijeniti valenciju iako se možda čini da se radi o istoj stvari: stoga se kod ovog masovnog isključivanja ljudi ne radi jednostavno o proširenju postojećeg stanja. Tvrdim kako organizirajuća logika ovog postkejnzijanskog razdoblja poprima jasan oblik: u središtu ove logike nije “vrednovanje” ljudi kao radnika ili potrošača, već isključivanje ljudi i uništavanje tradicionalnih kapitalizama kako bi se utažile potrebe visokih financija, kao i potrebe za prirodnim resursima. Naprimjer, kupovanje je golemih posjeda u subsaharskoj Africi i dijelovima Latinske Amerike (a koji se koriste za prekomorsku poljoprivredu, iskorištavanje nalazišta podzemnih voda, metala i minerala) lakše za trenutačno dominantne ulagače i vlade kada se moraju baviti samo s oslabljenim i/ ili korumpiranim vladama i lokalnim elitama.

Ovdje proučavam samo neke vidove ove veće strukture: dva mehanizma koja su doprinijela povećanom isključivanju ljudi i destabilizaciji većeg broja zemalja južne polutke. Dva primjera koja sam odabrala u određenoj su mjeri kontraintuitivni kao mogući slučajevi suvremene verzije PA. Lako se mogu promatrati kao logike izvlačenja, no tvrdim kako su iznad svega pripremile teren za sustavno produbljivanje naprednog kapitalizma. Jedan od ovih primjera je projekt strukturne prilagodbe koji provode globalne regulacijske institucije, prije svega Međunarodni monetarni fond (MMF), Svjetska banka (SB) i Svjetska trgovinska organizacija (STO), od početka u 1980-ima do njegove eskalacije u 1990-ima. Moj je argument kako je ovdje, pored izvlačenja milijardâ dolara iz zemalja južne polutke u obliku naplate duga, ključan rad na sustavnoj prilagodbi; instrument za ovo discipliniranjeje naplaćivanje duga. Drugi je primjer kriza drugorazrednih hipoteka* koja je započela u ranim 2000-ima i eksplodirala u 2007. Većina je pozornosti opravdano usmjerena na goleme gubitke za pojedinace i obitelji kojima su izdane te hipoteke; ti će se gubitci povećavati kroz 2011. U ovom je slučaju moj argument kako je, ponovno, pored logike izvlačenja u obliku naplate hipoteka, i naknada za agente koji ih prodaju, moguće uočiti fundamentalniju dinamiku u obliku sustavnog produbljivanja naprednog /propadajućeg kapitalizma, te da se, štoviše, taj instrument može lako proširiti na svjetsko tržište od otprilike dvije milijarde skromnih kućanstava srednje klase.

Bolest civilizacije i bolest pojedinca idu ruku pod ruku. Društvene promjene tako utječu na bolesti od kojih ljudi pate, a nove bolesti koje ljudi razvijaju, naravno, utječu na društvo u cjelini. Posljednjih desetljeća vodile su se u psihoanalitičkim krugovima mnoge debate o tome kako društvene promjene koje proživljavamo u postindustrijskom kapitalizmu utječu na pojedince.

Ideologija postindustrijskog kapitalizma uvelike se oslanja na ideju izbora, slobode, samostalnog uspjeha i neprestanog napretka. Međutim, negativna strana ove ideologije očituje se u porastu tjeskobe; osjećaju nedostatnosti i krivnje pojedinca zbog neuspjeha u današnjem svijetu. Donedavno je ideologija izbora uistinu uspješno djelovala kako bi spriječila bilo kakvo razmatranje moguće društvene promjene. Pojedinac je bio zaokupljen neprekidnim mijenjanjem samoga sebe – često do točke samodestrukcije.

Jacques Lacan ukazao je da je ideja samodestrukcije u velikoj mjeri povezana s funkcioniranjem kapitalizma. Posljednjih nekoliko godina raste zanimanje za tezu koju je razvio ranih sedamdesetih na predavanju u Milanu, u kojoj govori da je kapitalizam uzdigao subjekt do položaja gospodara tako da se on više ne smatra proleterskim robom, nego se poistovjećuje s ideologijom nebrojenih mogućnosti, do te mjere da sve u svom životu počne smatrati pitanjem izbora. Uza sve to, društvo u kojem živi postaje sve ubrzanije. Subjekt ne samo da počinje duže raditi nego i troši sve više i više. Dolazi i do toga da počinje uništavati samoga sebe. Tako se radoholičarstvo, ovisnost, anoreksija, bulimija, samoozljeđivanje manifestiraju kao simptomi bolesti od koje subjekt pati. Polako ti simptomi guraju osobu prema različitim putevima samodestrukcije. Međutim, paradoksalno je što se čini da je osoba nesvjesna onoga što joj se događa te i dalje vjeruje u ideologiju nebrojenih mogućnosti.

Samodestrukcija i problem s vlastitom slikom

Gledati samoga sebe u zrcalo nikada nije bilo lako. Iz grčke mitologije poznata nam je priča o Narcisu čija je opčinjenost vlastitim odrazom bila tolika da ga je koštala života.

Narcis nije mogao prestati gledati svoj odraz, dok kasnije problem postaje nesposobnost ljudi da pogledaju sebe u zrcalo. Naprimjer, ljudi s anoreksijom često se užasnu jer u zrcalu vide debelu osobu dok u stvarnosti izgledaju iznimno mršavi. (Postoji i druga krajnost. Imam pretilu prijateljicu koja kaže da u ogledalu vidi sebe kao mršavu osobu pa zato konstantno kupuje odjeću koja joj je premala.)

U vrijeme kada je japanska kultura postala potpuno opsjednuta pojmom ljepote i kada su mladi ljudi postali sve više opterećeni predodžbom o idealnom tijelu, japanski psihoanalitičar Daisuke Fukuda03 zapazio je poseban odnos koji neke mlade Japanke imaju prema zrcalu. Naprimjer, jedna je japanska studentica zatražila pomoć psihoanalitičara jer je imala potrebu razbiti sva zrcala koja su joj se nalazila u blizini. Djevojka ne samo da izbjegava pogledati se u zrcalo, već aktivno pokušava uništiti sve površine u kojima može vidjeti svoj odraz.

Nastanak takvih bolnih simptoma na određen je način povezan s promjenama koje se događaju u Japanu vezanima uz način na koji ljudi percipiraju vlastitu sliku. Posljednih nekoliko godina u Japanu značajno raste industrija ljepote. Japanske djevojke su na mnogim javnim mjestima bombardirane besplatnim novinama koje nude potpunu promjenu njihovog izgleda. Na prvi pogled ove novine izgledaju kao obični modni časopisi, ali zapravo su pune reklama o kirurškim zahvatima s raznim posebnim ponudama, kuponima sa specijalnim popustima… Izgled tako sve više i više postaje objekt konzumerizma koji se jednostavno kupuje. Ako je donedavno japanska kultura učila ljude da moraju prihvatiti svoj izgled, sada se tijelo percipira kao stvar izbora.

Pojava novih psiholoških simptoma ne može se naravno uzeti kao nešto što izravno odražava promjene u ideologiji. Tako ne možemo reći da mlade Japanke masovno razbijaju zrcala ili generalno pokušavaju promijeniti svoja tijela. Pojedinac uvijek manifestira simptome na vrlo individualan način.

Ipak, način na koji se vidimo u zrcalu od ranog je djetinjstva povezan s ljudima koji nas okružuju, kao i kulturom u cjelini. Kada dijete prolazi kroz zrcalnu fazu, ključno je da prepozna svoju sliku preko govora glavnog skrbnika.05 Najčešće je majka ta koja potiče dijete da se prepozna u zrcalu.

Zakon stavlja u zatvor lopova bijednog
koji otuđi gusku od zajedničkog
ali slobodu većemu lopovu dade
koji guski zajedničko ukrade
—Narodna, Engleska, 1821.

Uranim jutarnjim satima 2. srpnja 2010., u zabačenim šumama Adilabada u Andhra Pradeshu, policijske snage ispalile su metak u prsa čovjeka po imenu Chemkuri Rajkumar, drugovima poznatog kao Azad. Azad je bio član politbiroa zabranjene Indijske komunističke partije (maoističke) kojega je partija imenovala glavnim pregovaračem u mirovnim pregovorima s indijskom vladom. Zašto je policija pucala iz neposredne blizine i ostavila opekline ulaznih rana kao tihe svjedoke, kad su vrlo lako mogli sakriti sve tragove? Je li to bila pogreška ili poruka?

Tog jutra ubili su i drugu osobu – Hemchandra Pandeya, mladog novinara koji je putovao s Azadom kad je uhvaćen. Zašto su ga ubili? Kako bi osigurali da nijedan svjedok koji bi mogao ispričati priču ne ostane živ? Ili je to bio običan hir?

Ako u ratnom stanju, u ranim fazama mirovnih pregovora jedna strana pogubi izaslanika druge strane, nije li razumna pretpostavka da egzekutorska strana ne želi mir? Ostaje snažan dojam da je Azad ubijen jer je netko odlučio da su ulozi preveliki da bi se dopustilo da on ostane na životu. Ta odluka mogla bi se pokazati kobnom pogreškom u prosudbi. Ne zbog toga tko je on bio, već zbog trenutne političke klime u Indiji.

***

Danima nakon što sam se oprostila s drugovima i izišla iz šume Dandakaranye, našla sam se na dobro ucrtanom, istrošenom, ali poznatom putu prema Jantar Mantaru u Ulici parlamenta u New Delhiju. Jantar Mantar je stara zvjezdarnica koju je izgradio maharađa Sawai Jai Singh II Jaipurski 1710. U ono doba ta je građevina bila prvoklasno znanstveno postignuće. Koristila se za računanje vremena, prognoziranje meteoroloških prilika i proučavanje planeta. Danas je ne-baš-pretjerano privlačna turistička atrakcija koja je istovremeno i izložbeni prostor delhijske demokracije.

Već neko vrijeme prosvjedi – izuzev onih pod pokroviteljstvom političkih stranaka ili vjerskih organizacija – u Delhiju nisu dozvoljeni. Jedriličarski klub na Rajpathu, gdje su se nekada odvijali masovni, povijesni skupovi koji su znali trajali danima, danas je zabranjen za političke aktivnosti, dozvoljeno je samo održavanje piknika, prodavanje balona i vožnja brodovima. Što se tiče spomenika India Gate (Vrata Indije), tamo su dozvoljena bdijenja uz svijeće i prosvjedne šetnjice za ciljeve za koje se bori srednja klasa, poput “pravde za Jessicu” – manekenku koju je u jednom delhijskom kafiću ubio razbojnik s političkim vezama – ali ništa više od toga. Članak 144. starog zakona iz 19. Stoljeća, koji brani okupljanje više od pet ljudi – ako imaju “zajednički nezakoniti cilj” – na javnim mjestima u gradu, zakačen je po nekim dijelovima grada. Zakon su donijeli Britanci 1861. kako bi spriječili ponavljanje pobune slične onoj iz 1857. godine. Trebala je to biti samo izvanredna mjera, no u pojedinim dijelovima Indije ostala je trajno na snazi. Možda je upravo iz zahvalnosti na ovakvim zakonima naš premijer, dok je primao počasnu oksfordsku diplomu, odao priznanje Britancima za bogatu ostavštinu: “Naš pravosudni sustav, sudstvo, naša administracija i policija su sve važne institucije, a proizišle su iz britanske uprave Indijom, i dobro su služile ovoj zemlji”.

Jantar Mantar je jedina lokacija u Delhiju gdje se članak 144. ne provodi. Ljudi iz raznih krajeva zemlje, siti toga da ih politički establišment i mediji ignoriraju, slijevaju se tamo, očajno se nadajući da će ih netko saslušati. Neki pritom poduzimaju duga putovanja vlakom. Neki, poput žrtava bhopalske tragedije hodaju tjednima, skroz do Delhija. Premda se moraju boriti međusobno za najbolje mjesto na užarenom (ili zamrznutom) pločniku, sve donedavno prosvjednicima je na Jantar Mantaru bilo dozvoljeno neograničeno kampiranje – tjednima, mjesecima, čak i godinama. Pod zluradim pogledom policije i specijalnih postrojbi podizali su shamiane i transparente. Odavde su objavljivali vjeru u demokraciju šaljući memorandume, najavljivali prosvjedne planove i provodili beskrajne štrajkove glađu. Odavde su pokušavali (ali nikad nisu uspjeli) povesti marševe na parlament. Odavde su se nadali.

“Stranke su instrument koji treba provesti volju jedne političke opcije. Ozbiljne stranke vode računa o tome. Izbor čelnika ne možemo prepustiti slučajnosti. Kandidatura bez protukandidata u ovom trenutku ukazuje na zrelost i snagu stranke.”
– odgovor hrvatskog kapitalista i političara Radimira Čačića na upit novinara nije li nedemokratski biti izabran za predsjednika stranke bez protukandidata

Pretpostavimo da pod direktnom demokracijom podrazumijevamo potpuno ukidanje ili krajnju minimalizaciju predstavničkog sistema, te maksimalizaciju sistema lako opozivih delegata i izravnog učestvovanja svih stanovnika koji žele sudjelovati u upravi društvom. Iz toga proizlazi da je nužan uvjet takvog društvenog uređenja postojanje određenih jednakih materijalnih uvjeta i ukidanje bilo kakve diskriminacije za sve stanovnike. Iz povijesti socijalizma u Hrvatskoj moglo bi se zaključiti da se tako radikalne promjene ne mogu uspješno uvesti samo dekretima s vrha, te da je direktno i kontinuirano iskustvo svih koji to žele u izgradnji i upravljanju ključnim aspektima društva nužno za izgradnju direktne demokracije. Istovremeno, okvir u kojemu bi se takav razvoj mogao dogoditi postavljaju odnosi i procesi kapitala koje država značajnim dijelom oblikuje, usmjerava i čiji je ona bazični dio.

Anti-demokratske regulacije

Liberalne teorije države nemaju za cilj egalitarno društvo, a u rijetkim se slučajevima bave direktnom demokracijom. Još je lošija situacija s ekonomskom demokracijom. Dok je predstavnička demokracija, suodlučivanje u političkoj sferi kroz izbore i stranke, jedan od formalnih ideala liberalizma, ekonomska demokracija mu predstavlja nepremostivu kontradikciju jer u ekonomskoj sferi vlada zakon privatnog vlasništva i radne snage kao robe. Tako se neotuđivost političkog prava pojedinca na demokratsko suodlučivanje – već drastično limitirano izbornim sistemom, stranačkom negativnom selekcijom kadrova, presudnim utjecajem kapitala i nedemokratskih privatnih i državnih medija – ne prenosi u sferu rada. Nekoliko pitanja se nameće. S obzirom da je zabranjena prodaja ili prijenos individualnog glasa na izborima, zašto po istoj logici nije zabranjena prodaja ili prijenos individualnog glasa na radnom mjestu? Drugim riječima, zašto suodlučivanje na radnom mjestu nije garantirano zakonom, sljedeći logiku suodlučivanja na izborima? Ili, korak dalje, po Davidu Ellermanu: ako se u društvu tretiramo kao svjesni pojedinci odgovorni za negativne posljedice svojih djela, zašto se po istoj logici ne tretiramo na radnom mjestu kao zaslužni za pozitivne rezultate kolektivnog rada tako što se sva dobit uvijek dijeli svim zaposlenima (Anon, 2011; Žitko, 2010)? Liberali bi odgovorili: zato što postoji tržište radne snage i privatno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju. No tržišta, isto kao i dozvoljene forme vlasništva i načine i procese sticanja istih, ustavom i zakonima uspostavlja država, isto kao što zabranjuje prodaju glasova na izborima, ili isto kao što je zabranila držanje robova. Drugim riječima, sve što liberali i zagovaratelji kapitalizma mogu odgovoriti jest da njihovu viziju udruženog života i rada propisuje država.

Nije potrebna velika intelektualna gimnastika da se zaključi kako je nedostatak demokracije na radnom mjestu direktan rezultat državnih anti-demokratskih regulacija koje profesionalni političari uvode i provode u ime kapitala. Političari koji interese kapitala ne slušaju, lišeni financija i podrške medija, u pravilu izbore gube. Ako živimo u demokraciji, zašto svima nije na neki način kontinuirano omogućeno suodlučivanje, već je apsolutni monopol na vlast dan u ruke nedemokratski funkcionirajućim strankama i kapitalu, a samo jednom u četiri godine se stanovništvo pita što misli? Kao i u slučaju demokracije na radnom mjestu, ovo je također slučaj državne anti-demokratske političke volje i strukture. Liberali, kapitalisti i profesionalni političari na ova pitanja odgovora nemaju, niti ih to zanima.

Nasilje financija

Podrhtavanje je počelo u lipnju 2007. godine, kad su dva fonda za omeđivanje rizika banke Bear Stearns uložena u imovinu jamčenu drugorazrednim zajmovima, potrebnu za prodaju 3,8 milijardâ financijskih obaveza. U roku od doslovno jedne minute, jedna od najvažnijih investicijskih banaka prisiljena je prodati se banci JP Morgan Chase za poražavajuća 2 dolara po dionici koja je 48 sati prije iznosila 30 dolara.

Godinu dana nakon toga, kad su bankrotirale banke Washington Mutual, Wachovia, Fannie Mae, Freddie Mac, AIG i Lehman Brothers, zatim Citygroup, Bank of America, Northern Rock, USB, Bank of Scotland, te mnoge druge financijske institucije, bilo je evidentno da propast Lehman Brothersa nije usamljen slučaj jer cijeli bankovni sustav proživljava jednu od najgorih kriza u povijesti. Već u prosincu 2007. godine središnje banke pet monetarnih područja najavile su koordinirane aktivnosti za održavanje banaka. U siječnju 2008. godine banke Central European Bank, Federal Reserve i The Swiss National Bank izvršile su dodatne operacije financiranja. Tada je uslijedio impresivan niz intervencija u svrhu spašavanja bankovnog i financijskog sustava, sve dok nobelovac Paul Krugman zadnju intervenciju, onu Obamine administracije (ožujak 2009.), nije osudio kao fijasko n-tog stupnja.

Ponor otvoren derivatnim financijskim proizvodima doimao se nemjerivim. Unutar nekoliko mjeseci javni deficit povećao se na razinu iz Drugoga svjetskog rata, geopolitički scenariji po potrebi su izmijenjeni, a kriza se umjesto stišavanja nezaustavljivo širila s razarajućim posljedicama po zaposlenje, plaću i umirovljenje. I goli život cijelih naroda.

Riječ je o krizi nad krizama, krizi s dugom prošlošću, a vjerojatno i budućnošću. Radi se o nasilnoj krizi, nasilju financija, krizi koja je 2. travnja u Londonu svjedočila sastanku velikana svjetske ekonomije (G20), s ciljem oživljavanja globalne ekonomije aktivnostima koje samo djelomično odražavaju ozbiljnost problema akumuliranih godinama financijalizacije gospodarstva. Radi se o sistemskoj krizi koja je svjedočila propasti cijelog ekonomskog, političkog i kulturnog modela pod teretom vlastitih proturječnosti, kriza u kojoj su gnjev, razočaranje, nepovjerenje i prosvjed ograničeni na propitkivanje dosega kapitalizma.

Početak krize

Prije interpretacije krize financijskog kapitalizma, korisno je pobrojati neke činjenice o makroekonomskoj i globalnoj političkoj situaciji koja je na pomolu već preko godinu dana uslijed imovinskog i bankovnog ekonomskog mjehura. Kažimo odmah na početku, citirajući inteligentnog zagovornika liberalne globalizacije Martina Wolfa iz njegova članka u Financial Timesu (7. siječnja 2009.) u kojem tvrdi da će nužni dramatični porast američkog federalnog deficita i ekspanzija kredita centralnih banki diljem svijeta imati trenutačni učinak, no neće povratiti normalne i trajne stope razvoja. Moguće je da ćemo tijekom i nakon 2009. godine svjedočiti lažnom oporavku, spazmodičkim trzajima na burzi nakon kojih će uslijediti repetitivni krahovi i naknadna vladina intervencija za obuzdavanje krize. Ukratko, suočeni smo sa sistemskom krizom koja zahtijeva “radikalne promjene” koje, barem za sada, nitko ne može precizno odrediti. Monetarna politika, iako donekle učinkovita u poboljšanju gospodarstva u vrijeme recesije, potpuno je neučinkovita u depresivnoj krizi nalik ovoj u kojoj živimo. Razlog je taj što su u krizi poput sadašnje (The Economist ju je nazvao “najvećim ekonomskim mjehurom u povijesti”), donekle sličnoj onoj koju je Japan proživio u 1990-ima, kanali monetarnih prijenosa (smanjenje kamatnih stopa, povećanje likvidnosti, kanali intervencije u devizni tečaj, povećanje bankovnih rezervnih fondova) od sporedne važnosti. Točnije, oni tvrtkama i nacionalnim gospodarstvima ne mogu prenijeti kreditne poticaje potrebne za oživljavanje potrošnje. Različito je to što je krah japanske burze imao razorne učinke po ulaganja u kapital, koja su sve do 1980-ih predstavljala 17 % BDP-ja, dok je kriza koja je izbila u SAD-u imala neposredan učinak na 70% BDP-a uslijed potrošnje američkih domaćih gospodarstava. S obzirom na to da je “Amerikanac daleko najvažniji potrošač u svijetu, globalne posljedice američkog postkrahovskog oporavka ozbiljnije su od japanskog” (Stephen Roach, “US Not Certain of Avoiding Japan-Style ‘Lost Decade'”, Financial Times, 14. siječnja 2009.).

Već nešto više od četiri godine, ako kolaps Lehman Brothersa uzmemo za inauguralnu točku, svijet se nalazi u ekonomskoj krizi razmjera sličnih onoj iz tridesetih godina prošloga stoljeća. Ozbiljnosti krize, pored evidentnih realnih ekonomskih pokazatelja, svjedoči i nezanemariv proboj lijevih ideja u mainstream. Prvenstvene zasluge za proboj imaju efekti krize na živote većine – brutalan napad na standard kroz tzv. mjere štednje, rast nezaposlenosti, ukidanje socijalnih prava i nastavak demontiranja preostataka države blagostanja. Rascjep između dominantne ideologije i degradirajućih životnih uvjeta neminovno je morao olabaviti hegemonijski okvir. Osim vijesti o porastu prodaje Kapitala ili Komunističkog manifesta u medije su pripušteni heterodoksni obrasci tumačenja krize i kritike ekonomskih instrumenata kojima vladajuća klasa i njihovi ekspertni ešaloni pokušavaju riješiti krizu. Uz nekoliko rijetkih iznimki lijevih naklonosti iz akademskog miljea koji posjeduju javnu reputaciju stručnjaka, ključni podstrek širenju medijskog polja dale su razne socijalne borbe i buntovi. Uz razne konkretne lokalne borbe u svim državama, bilo studentske ili sindikalne, globalni amblemi postali su Occupy Wall Street, Arapsko proljeće i otpor grčkog naroda. Karakteristika koja povezuje sve pokrete njihov je nastanak na ruševinama organizirane ljevice. I shodno tome glavna nit koja se provlačila kroz rasprave o njihovoj uspješnosti ili dugotrajnosti pitanje je metoda ili modela organizacije. Nužno je zabilježiti da te ruševine nisu svugdje iste niti da su recentne ekonomske i političke povijesti država i kontinenata svedive jedna na drugu. Za ovu priliku dostatno je dijagnosticirati globalne trendove implementacije određenih ekonomskih politika znanih kao neoliberalizam i paralelni, ali i međuovisni uzmak ljevice. Ipak, zbog nemogućnosti, što uzrokovane prostorom što informacijskim deficitom, uzimanja u obzir svih razlika i zbog mjesta na kojem se piše i objavljuje ovaj tekst implicitni referentni okvir rasprave o organiziranju ljevice u ovom tekstu bit će situacija zapadne i istočne Europe. Presudni problem s obzirom na nedavna socijalna i politička gibanja na ljevici i perzistentnost krize postavio je Immanuel Wallerstein u kratkom osvrtu01 na “lijevu” 2011.: “Nije riječ o tome da su OWS, Arapsko proljeće ili indignadosi postigli sve čemu su se nadali. Radi se o tome da su uspjeli promijeniti svjetski diskurs, udaljivši ga od ideoloških mantri neoliberalizma prema temama kao što su nejednakost, nepravda i dekolonizacija. Prvi put nakon dugo vremena obični ljudi raspravljaju o samoj prirodi sustava u kojem žive, ne uzimajući ga više zdravo za gotovo. Pitanje koje trenutno stoji pred svjetskom ljevicom je kako krenuti naprijed i prevesti ovaj inicijalni diskurzivni uspjeh u političku transformaciju”. Nezaobilazni korak u prevođenju rasprava je o modelu organiziranja koji je transformaciju sposoban provesti.

Pogreške ahistorizacije

Konkretna rasprava se odvija ili će se odvijati u konkretnim borbama i ne smije se podleći izazovu imaginiranja najpoželjnijeg modela na papiru u maniri ahistorijske fikcije koja kasnije služi kao valorizacijska matrica za sva zbivanja na terenu. Najčešći primjer takvih imaginacija male su lijeve organizacije raspršene po cijelom svijetu čija se legitimacijska potka, i organizacijska i programska, temelji na nekom od sukoba u povijesti ljevice 20. stoljeća, pa se tako samoprozivaju npr. trockističkima ili maoističkima, pritom previđajući očitu disparatnost između činjenice da je u vrijeme tih raskola ljevica bila na vlasti i defanzivne pozicije koju danas zauzima. Taj previd simptom je eliminacije osnovnih marksističkih procedura analize, tj. prostog fakta da ni ljevica ne funkcionira u povijesnom vakuumu. Nesumnjivo postoji gradacija po relevantnosti tih organizacija i svrhovitosti njihovih funkcija u današnjim borbama, no njihovo ishodišno historijsko situiranje za posljedicu ima beskonačne, neproduktivne rasprave o historiji ljevice kroz prizmu aproksimacije revolucionarne autentičnosti s jasno ocrtanim demarkacijskim linijama. Pritom, treba naglasiti da problemi koje takve organizacije nose sa sobom nisu plod epistemoloških deficita već konkretne historijske putanje ljevice od države blagostanja do raspada SSSR-a i neoliberalne kontrarevolucije. Njihovu funkciju nužno je historijski paralelno čitati s akademizacijom i kulturalizacijom marksističke teorije02 od Drugoga svjetskog rata naovamo kao dvostrukim simptomskim račvanjem deformacije masovnih partija i nestanka država realno postojećeg socijalizma. S druge strane, iznimno je snažna tendencija na ljevici koja otpisuje realno postojeće socijalizme kao potpuno promašene pokušaje od kojih nemamo što naučiti i čija nam iskustva samo okaljavaju imidž. Problem s ovom tendencijom također leži u suspenziji historizacije u presudnom momentu analize u kojem figura totalitarizma ulazi u igru i priječi ispitivanje svih historijskih uvjeta i okolnosti u kojima su se transformativni socijalistički projekti pokušali realizirati. Radi se o pristajanju na liberalnu ucjenu, plod hladnoratovske propagande, koja kao proces valorizacije realnih socijalizama nudi formulu razvitka socijalističkih odnosa od ideje do formacije u laboratorijskim uvjetima kao da imperijalistički neprijatelj uopće nije postojao i cijelo vrijeme pokušavao zaustaviti revolucionarni prevrat i kao da nije postojala politička i ekonomska historija prostora na kojima su se prevrati dogodili. Velika opasnost brisanja socijalističkog nasljeđa kao opterećujućeg balasta nalazi se u posljedičnoj eliminaciji klasne dimenzije iz današnjih borbi. Često se klasni antagonizam i materijalni interesi zamjenjuju s borbom za ahistorijsku univerzalnost ljudskih prava i na taj način zaobilaze sve kontradikcije i prilike za uprljati ruke, pritom zaboravljajući da je netko morao dobrano uprljati ruke da bi danas u nekim socijalnim pravima uživali.