Svi brojevi

Ako političari ne mogu pronaći rješenje, dajmo građanima da ga pronađu. To je poklič skupine belgijskih intelektualaca i aktivista koji imaju konkretan prijedlog: G1000, susret u Bruxellesu, održan 11. studenoga 2011. godine. Tisuću nasumce odabranih belgijskih građana imali su mogućnost slobodno raspravljati o budućnosti svoje zemlje. “Jer demokracija je
mnogo više od građana koji glasaju i političara koji pregovaraju.”

Prije više od godinu dana građani Belgije izabrali su ljude za koje su željeli da ih predstavljaju. Čekali su godinu dana – s nadom, očajem, sramom, dobrom voljom te iznad svega jako strpljivo. Nije bilo vlade. Očito su izazovi s kojima je Belgija trenutno suočena preveliki da bi se njima bavili pomoću normalnih procedura stranačke politike. To je u redu: demokracija na sreću nije samo stvar političkih stranaka.

Ako političari ne uspiju pronaći rješenje, neka vijećaju građani. Oni možda nisu jednako stručni kao ovi  prvi, ali imaju više slobode, a to u ovom kontekstu predstavlja veliku prednost. Obični građani, za razliku od političara, ne moraju pronaći ravnotežu između nacionalnih interesa i izbornih strategija. Obični građani ne moraju se stalno pitati: hoću li biti nagrađen, ili kažnjen? Hoće li u ovom slučaju moj protivnik moći profitirati ili ne? Obični građani ne trebaju biti izabrani ili ponovno izabrani. To je neprocjenjiva prednost. Stručnost je nešto što možeš steći, ali sloboda je nešto što imaš ili nemaš. Građani su stoga u boljem položaju za donošenje nepristranih odluka.

Nakon mnogih mjeseci razmišljanja, potpisnici ovog manifesta osmislili su konkretan model za davanje novog impulsa procesu prevladavanja bezizlaznog položaja koji već godinama muči Belgiju: G1000, skup tisuće nasumično odabranih građana, koji počiva na nedavnim znanstvenim istraživanjima, mjerodavnim primjerima iz inozemstva i novim tehnologijama. G1000 želi revitalizirati demokraciju u Belgiji.

Naša analiza

Radikalno demokratska alternativa aktualnoj situaciji zahtijeva prije svega novu perspektivu aktualnog sukoba.

1. Belgijska kriza nije kriza samo za Belgiju; aktualan zastoj nikako nije jednostavno stvar napetosti između jezičnih zajednica, on je više od toga. Belgijska kriza također je kriza demokracije. Sa svojim beskrajnim periodom formiranja vlade, Belgija ne zaostaje za drugim zapadnim zemljama; naprotiv, ona je jedna od prvih zemalja u kojoj je opća  demokratska kriza očigledna. U Nizozemskoj i Britaniji u novije je vrijeme formiranje vlade takođerbilo teže no ikada prije.
2. U demokraciji građani odabiru vladati sami sobom. To rade ili direktno (kao u antičkoj Ateni) ili indirektno. U čistoj, direktnoj demokraciji, svatko je neprekidno izbliza uključen u politički proces. Sustav omogućuje participaciju u velikoj mjeri i dobro funkcionira u manjim jedinicama, pod uvjetom da su predmeti o kojima je riječ relativno jednostavni. Međutim, moderne države daleko su veće i složenije od grčkih polisa. Kako se svatko ne može, ili ne želi baviti vladanjem, narod svakih nekoliko godina odabire šačicu pojedinaca da se time bavi u njihovo ime. Taj ritual naziva se izbori, a oni koji su izabrani služe kao predstavnici naroda. Oni formiraju parlament, a on sa svoje strane imenuje
   izvršno tijelo koje poštuje parlamentarni odnos snaga: vladu. Nekadašnja direktna demokracija ustupila je mjesto indirektnoj, predstavničkoj demokraciji: demokraciji koja funkcionira kao delegacija.
3. Još od početaka nacije 1830. godine, s iznimkom ratnih godina, Belgija je bila predstavnička demokracija. Prvi izbori održali su se 1831. godine, a otada ih se održalo gotovo sedamdeset. Predstavnička demokracija dobro je funkcionirala tijekom gotovo dva stoljeća: to je bila metoda koja je ciljala na pravilnu ravnotežu između davanja glasa ljudima i
   poticanja vlade da učinkovito radi.

S engleskoga prevela Sana Perić

Tomija Ungerera, poznatog njujorškog političkog karikaturista i pisca knjiga za djecu, rođenog u Strabourgu 1931., jednom su pitali kako je bilo odrastati u Elzasu, a on je odgovorio: Bilo je to kao živjeti u zahodu seoske željezničke postaje: toujours occupé (uvijek zauzeto). Mislio je, dakako, na činjenicu da je gotovo četiri stotine godina, a svakako tijekom razdoblja od 1871. do 1945. godine, Elzas mnogo puta mijenjao nacionalnost, pripadajući naizmjence Francuskoj i Njemačkoj, a većinu toga vremena stanovnici su doživljavali oba naroda kao okupatorsku silu.

Toujours occupé čini se prilično dobrim motom za suočavanje s današnjom debatom o novoj Europi i njezinom ponekad paranoidnom obrambenom držanju kada je riječ o takozvanim “ne-Europljanima” na njezinim granicama ili usred nje. Predlažući ideju stalne, trajne okupacije, ili točnije, dvostruke okupacije, imam na umu neku vrstu protu-metafore “tvrđavi Europi”, pojam koji se tako često primjenjuje na imigracijske politike Europske unije.01 Toujours occupé ne zaboravlja temeljno pitanje etniciteta i etničkih identiteta europskih nacionalnih država, koji, kada se na njih gleda povijesno, snažno sugeriraju da je rijetko postojao prostor koji se može braniti protiv vanjskoga u odnosu na koje je “Europa” ono unutarnje. Nema Europljanina, drugim riječima, koji već nije iseljenik u odnosu na neki označitelj različitosti – bio on etnički, regionalni, vjerski ili jezični – i čiji identitet nije već podijeljen ili dvostruko zauzet. Ne mislim samo na mnoga europska mjesta na kojima je fikcija tvrđave, taj paranoidni san o tabuli rasi, o čišćenju, pročišćavanju i isključivanju, vodio, i dalje vodi krvavom sukobu, kao što su oni u Bosni, na Kosovu, u Sjevernoj Irskoj, pokrajini Baskiji, na Cipru i dalje, u Izraelu i Palestini. Za njih šala Tomija Ungerera o Elzas može ukazivati na izglednost sretnog završetka, utoliko što je Europska unija – utemeljena, podsjetimo se, prije svega zato da bi osigurala da Francuska i Njemačka više nikada neće međusobno zaratiti zbog pokrajine Alsace- Lorraine (Elzas-Loren) – u tom konkretnom slučaju doista osigurala promjenu u smislu referenci po kojima se može ponovno pregovarati o proturječnim traženjima prava na nacionalnost, suverenitet, etnički identitet, položaj žrtve i državnosti, solidarnosti i samoodređenja. Štoviše, tome se nadaju političke elite u Europskoj uniji: da se ti sukobi u konačnici mogu riješiti, tako da im se daju drukčiji okviri artikulacije i mogućeg dogovora, nakon što se prije iskupe financijskim potporama.

Vratit ću se na ono što mislim da te strukture, koje je predložila Europska unija, mogu povlačiti za sobom kao politički, ali i simbolično-diskurzivni prostor. Ipak, čak i izvan međunarodno zloglasnih teritorija preklapanja potraživanja identiteta i upravo spomenutih međuetničkih ratnih zona, jasno je da je Europa – ma kako označili njezin zemljopisni doseg (južno: Mediteran, istočno: Ural) ili povijesne granice (Mezopotamija, Fenicija, Grčka, Rimsko ili Sveto Rimsko carstvo), oduvijek bila kontinent koji naseljavaju i prelaze vrlo različiti i uglavnom zavađeni etnički entiteti. Obično zaboravljamo da su nacionalne države Europe razmjerno mlade i da su mnoge nasilno skrpljene od različitih plemena, klanova, kulturnih i jezičnih grupacija. Oni koji se identificiraju s regijom doživjeli su zakašnjelo priznanje svoje posebnosti unutar Europske unije u sloganu “Europa regija”, no čak i to otvaranje različitih prostora identiteta ne obuhvaća trenutačnu slojevitost etničke Europe. Treba razmišljati o Sintima i Romima, vječnim europskim “drugima”, koji se, zato što nemaju teritorij niti ga zahtijevaju, opiru konvencionalnim klasifikacijama; oni su unutar teritorijalnih granica desetak europskih zemalja, ali se nalaze izvan nacionalnih imaginarija svih tih zemalja. Ni Europa regija ne izražava povijesnu “dubinu” multietničke Europe, kontinenta čija je povijest duga dvije ili tri tisuće godina, neiscrpan katalog migracija, invazija, okupacija, osvajanja, pogroma, protjerivanja i istrebljenja.

Što je danas europski film?

Što je europski film? Čini se da to više ne znamo. Sama ideja o njemu našla se u procjepu između opadanja važnosti “nacionalnih kinematografija” i rasta važnosti filma svijeta. Prije nekoliko desetljeća, europska je kinematografija podrazumijevala filmove proizvedene uglavnom u zapadnoj Europi i zasnovane na dominantnim poslijeratnim, nacionalnim i nadnacionalnim, tradicijama neorealizma, raznim novim valovima nadahnutim politikom ili pop-artom. Označavala je autorski film koji se utjecao nacionalnoj, književnoj ili kazališnoj tradiciji, a njegovao je stil umjetničkog filma, s psihološki složenim protagonistima koji su često bili alter ego redatelja pa su stoga prizivali ekspresivnu autobiografsku interpretaciju. Doda li mu se i riječ “popularan”, europski film odnosit će se na ukupni zbroj nacionalno specifičnih, ali naširoko poznatih komercijalnih filmova pojedine zemlje. Popularni europski film donosio je prepoznatljive nacionalne filmske zvijezde i usmjeravao se na dokazane žanrove, kao što su austrijsko-njemačke kostimirane drame, francuski policijski filmovi i talijanske komedije, britanske niskobudžetne komedije (takozvani carry-on filmovi) i njemački detektivski filmovi. Pojam “europski” pomaže u razlikovanju tog žanrovskog filma od Hollywooda, ne podrazumijevajući njegovu nadnacionalnu, drugim riječima, unutareuropsku popularnost. Upravo suprotno, žanrovski filmovi, osobito komedije, nisu se dobro izvozili i vrlo je malo filmskih zvijezda koje su postale poznate izvan nacionalnih granica: Romy Schneider bila je popularna u Francuskoj (ne samo zbog braka s Alainom Delonom), komedije Louisa de Funèsa postale su hit u Njemačkoj i Grčkoj, Fernandel je dobro prolazio u Italiji (kao talijanski svećenik), ali francuska superzvijezda poput Jeana Gabina nije uspjela u Njemačkoj koja je imala vlastite Gabine, primjerice, Gerta Fröbea, a kasnije Marija Adorfa. Najveća njemačka zvijezda, barem pedeset godina, Heinz Rühmann, ostao je drugdje posve nepoznat. Usprkos nastojanjima, ni Hardy Krüger, Karlheinz Böhm i Horst Buchholz nisu uspjeli ostvariti dugotrajnu karijeru u Britaniji ili Hollywoodu.

S druge strane, pojam “europski” jednako je često bio odrednica za filmove nastale izvan dosega komercijalnih nagrada i ograničenja kino-blagajni. Umjesto to ga, financirani su putem specifičnih nacionalnih shema financiranja, uz pomoć državnih subvencija, kao što su francuski avances sur recettes i javni fondovi za radio-televizijsko prikazivanje. Za neke je to nužna zaštitna mjera kojom se osigurava kreativni potencijal neke zemlje. Za druge je to izvor jeftinog televizijskog programa, a za treće trgovinska prepreka koja guši poduzetništvo i natjecanje. U 1970-im godinama pojam “europska kinematografija” odnosio se i na politički i na estetski avangardni film koji je privlačio ograničeni broj gledatelja, na filmove koji su bili spremni preuzeti formalne rizike ili su bili politički angažirani jer su osjećali da društvo stagnira i opire se promjenama. Jean-Marie Straub i Daniele Huillet smatrani su europskim filmašima, ali ne zato što su dolazili iz Francuske, radili u Njemačkoj i na kraju se skrasili u Italiji. Švicarsko-francusko podrijetlo Jean-Luca Godarda predodredilo ga je za paneuropski pogled na svijet, a u filmovima kao što je Strast dodijelio je uloge glumcima iz barem četiri različite europske zemlje. Wim Wenders smatra se Europljaninom i to ne samo zato što je snimao filmove u Španjolskoj i Portugalu. Takav je i Peter Greenaway, samoizgnanik na “kontinentu”. Greenaway i Godard istražuju uzajamna prožimanja filma i slikarstva, ili arhitekture i filma, dok Bergman, Rivette, Rohmer, ali i Fassbinder, François Ozon i Lars von Trier često uzimaju kazalište kao scenski intertekst. Opisi ne dosežu do definicije, pa se opet čini da oznaka “europski” ima više smisla kad se primjenjuje izvana nego kad joj se pridaje smisao iznutra.

Ona naznačuje kako je možda vrijeme da se europski film ne sagledava ni “iznutra” ni “izvana”, nego kao dio dinamičnije, ali i fluidnije ukupnosti – one filma svijeta ili takozvanog world cinema. No, prije no što istražimo što taj pojam znači u novom stoljeću, želim još jednom posljednji put sažeti neke od problema s kojima se susrećemo u proučavanju europskoga filma.

Posljednjih deset godina iskusili smo relativno nov, ali stalan niz protesta, nemira, pobuna i revolucija koji između ostaloga uključuje pariška pregrađa 2005. i 2007., prosinac 2008. u Ateni, arapsko proljeće, španjolski pokret indignados i grčki pokret Aganaktismenoi, kolovoz 2011. u Londonu te pokrete Occupy. Neki od ovih događaja planuli su nakon neočekivanog katalizatora, kao što je bilo ubojstvo Grigorisa u prosincu 2008. u Ateni, samožrtvovanje Mohammeda Bouazizija u Tunisu ili Marka Duggana u Londonu. Ali upravo redovitost čini njihovo pojavljivanje nepredvidljivim, a njihovo zbivanje izvjesnim.

Ta se postojanost ne može objasniti samo tehnološkom inovacijom, facebook revolucijom, niti je ona puka slučajnost. Klasična politička znanost opsjednuta makinacijama vođa, stranaka i mehanizama ne može izaći na kraj s ovim spontanim pobunama koje najčešće nemaju vođe. Slično tome tradicionalna klasna analiza ne može u potpunosti razumjeti uređenje i politiku postfordističkog kapitalizma.

Trgovi i politička praksa puno su napredniji i predstavljaju izvrstan korektiv teoriji. U pokušaju da razumijem tendencije naše društveno-političke konjunkture predstavit ću tri teorijska argumenta. Najprije, nove tipove otpora u nastajanju koji redefiniraju politiku; kao drugo, ekonomski i društveni krajolik biopolitičkog kapitalizma te, konačno, širu politiku prava.

Anomija, neposluh, otpor

Ideološki protunapad vlasti organiziran je oko pojmova “anomije” i vladavine prava. Zakon i zakonitost odabrani su kao povlašteno polje za obranu njihovog silnog legitimacijskog deficita. Tipična izjava grčkog ministra javnog prometa Reppasa iz prošle godine navodi kako vlada neće “Grčku izložiti riziku međunarodne ozloglašenosti i marginalizacije, što je sudbina zemalja obilježenih anomijom. Napad na društvenu prihvatljivost muktaša (free-rider) i politička demontaža simulakruma njegove progresivnosti nalazi se na prvom mjestu.” Anomija, Durkheimova anomija označava stanje bez pravila, pomanjkanje ili odsutnost zakona. Spomenuti ministar, kojega je vjerojatno savjetovao neki neupućeni profesor prava, neispravno je upotrijebio termin “anomija”. On je zapravo osuđivao paranomiju, ilegalnost, nezakonitost ili kriminalitet. U svom očaju vlada kao anomiju osuđuje ono što zovemo “građanski neposluh” i njegove napredne oblike masovnog otpora i pobune. Panorama najčešćih tipova otpora može se predstaviti trima toponimima, zgrada Ypatia (to je otpor “ljudskog bića”), Keratea i pokret “ne mogu platiti, neću platiti (otpor građanina) i stanica Syntagma (otpor direktne demokracije u nastajanju).

300 sans papiers, imigranata bez dokumenata iz Magreba pronašlo je sklonište u zgradi Ypatia za vrijeme četrdesetodnevnog štrajka glađu. Oni su bili žrtve obojega, i booma i sloma. Živjeli su i radili u Grčkoj i do deset godina, radeći poslove koje su Grci odbijali raditi za komadić minimalne nadnice bez ikakve socijalne sigurnosti. Sad, u trenutku ekonomske krize oni su izbačeni. Štrajk sans papiersa potvrdio je da ljudska prava zapravo ne pripadaju ljudima, već izgrađuju stupnjevanu ljudskost, između posve ljudskog, manje ljudskog i neljudskog bića. Kako bi tražili minimalnu ljudskost, ljudskost koju stvaraju papiers, dokumenti i dosjei, pridružena zakonska prava i društveno priznanje, morali su doći na rub smrti. Kad se radi o onim isključenima, da biste postali ljudsko biće, morate (biti spremni) umrijeti. To je kasnomoderni obrat dijalektike gospodara i roba. Radi se o virtualnom robu, koji mora riskirati život kako bi dospio na razinu inferiorne ljudskosti. Tako su sans papiers postali mučenici i homines sacri, svjedoci i žrtvena janjad.

Vlada je naposljetku prihvatila većinu njihovih zahtjeva nakon što je poslije četrdeset dana nekoliko njih hospitalizirano radi trajnog oštećenja organa koje je moglo biti smrtonosno. Oduzimajući Suverenu moć da “gospodari životom i smrću”, postali su jedini slobodni ljudi u Ateni. Istovremeno su podsjetili Grke na Suverenovu teološko-političku suštinu, upozoravajući na već povrijeđen suverenitet, napušten i predan stranim silama.

Reprodukcija “proleterskog stanja” i zavisnost o tržištu

Kapitalistički način proizvodnje za ključni uvjet mogućnosti ima postojanje specifične vrste robe – radnu snagu. Kružni tok kapitala podrazumijeva metamorfozu početnog novčanog kapitala u sredstva za proizvodnju i radnu snagu. Da bi se njihovo spajanje u procesu proizvodnje realiziralo pod uvjetima i kontrolom kapitala, nužno je da su oni prethodno razdvojeni. Epohalni značaj “prvobitne akumulacije” ne iscrpljuje se u činjenici nasilnog prisvajanja zemlje i koncentraciji vlasništva nad njom. “Nusprodukt” tog procesa bio je stvaranje populacije bez sredstava za vlastitu reprodukciju. I povijesno i strukturno, potonji aspekt prvobitne akumulacije proizveo je dalekosežnije posljedice po razvoj proizvodnih i ukupnih društvenih odnosa od bilo koje političke revolucije. Svaka povijest “modernosti” koja negira ili zanemaruje centralnost i historijski značaj stvaranja i kontinuirane reprodukcije te populacije, osuđena je na eksplanatornu jalovost. Povijest “modernosti” koja ne bi ujedno bila povijest odnosa kapitala i rada, u najboljem slučaju je povijest njezinih epifenomena. Pretvaranje ljudskih proizvodnih kapaciteta u robu koja se prodaje na tržištu u srcu je revolucije društvenih odnosa koja određuje temeljne odnose društava u kojima i danas živimo. Epohalni značaj i dramatičnost njezinih učinaka nitko nije jezgrovitije opisao od Marxa, najsistematičnijeg kritičara društvenih odnosa kojeg je ta revolucija proizvela:

“Buržoazija ne može postojati, a da neprestano ne revolucionira instrumente proizvodnje, dakle proizvodne odnose, pa dakle i cjelokupne društvene odnose. Svim ranijim industrijskim klasama, naprotiv, uvjet opstanka bilo je nepromijenjeno zadržavanje starog načina proizvodnje. Stalno revolucioniranje proizvodnje, neprekidno potresanje svih društvenih stanja, vječna nesigurnost i kretanje izdvajaju i odlikuju buržoasku epohu od svih ranijih. U njoj se rastvaraju svi čvrsti, zahrđali odnosi zajedno sa starinskim predodžbama i nazorima koji ih prate, dok svi novostvoreni zastarijevaju i prije nego što stignu okoštati. Sve što je čvrsto i postojano pretvara se u dim, sve što je sveto biva oskvrnavljeno i ljudi su naposljetku prisiljeni da na svoje međusobne odnose pogledaju trezvenim očima”.

Dinamizam i potreba neprestanog revolucioniranja društvenih odnosa koje Marx ovdje opisuje proizlaze iz potrebâ njihova podvrgavanja i prilagodbi imperativu profitnog motiva i zahtjevima akumulacije. Kapitalistički način proizvodnje je, za razliku od svih ranijih načina proizvodnje, inherentno ekspanzivan. To otkriva već analiza opće formule kapitala na visokom stupnju apstrakcije. Formula novac – roba – novac’ (N – R – N’) ne predstavlja samo opću formulu kapitala, nego otkriva i njegov inherentno ekspanzivni karakter: količina novca na kraju ciklusa (N’) kvantitativno je veća od količine novca na njegovu početku (N). Izvor te kvantitativne razlike je živi rad neposrednih proizvođača. Ona je novčani izraz razlike između vrijednosti koju radnici stvaraju u radnom procesu i vrijednosti njihove radne snage, izražene u nadnici. Povijesna ekspanzija kapitalističkog načina proizvodnje nauštrb ranijih načina proizvodnje sa sobom donosi dalekosežno revolucioniranje društvenih odnosa koje Marx u Manifestu opisuje, no ti procesi neprestane promjene gravitiraju oko stabilne, konstitutivne invarijante – kontinuirane reprodukcije odnosa kapitala i rada, tj. kontinuirane reprodukcije klase kapitalista na jednoj i klase najamnih radnika na drugoj strani. Analiza povijesnih i društvenih procesa koja tu fundamentalnu konstantu gubi iz vida ili podcjenuje njezinu centralnost za razumijevanje kapitalističkih društava, precijenit će značaj diskontinuiteta i brkati historijske rekonfiguracije društvenih odnosa oko te osi s epohalnim cezurama ili raskidima s njom. Izgubit će ne samo ključ za analizu faktora koji bitno strukturiraju oblik i razmjere društvenih promjena koje analitički želi zahvatiti, nego i temeljni kriterij za kritičko propitivanje plauzibilnosti narativa koji ih legitimiraju. Karl Polanyi je tržište rada proglasio “najmoćnijom od svih modernih institucija”, s dobrim razlogom. Tek analiza problematike komodifikacije radne snage i tržišta rada otkriva pune implikacije liberalnih i neoliberalnih teorijskih apologija tržištu. Tržište rada je ona institucija u kojoj se građanske i vlasničke slobode radnika otkrivaju kao formalni oblici njegove realne neslobode. “Nijema ekonomska prinuda” prisiljava radnike na prodaju njihove radne snage kapitalu i podvrgavanje njegovim diktatima. Kapital, s druge strane, bez najamnog rada ne može djelovati kao kapital. Novac koji na tržištu ne nalazi najamni rad kao robu ponuđenu na prodaju, nikad se neće realizirati kao kapital, ma kolika bila potencijalna “poduzetnička ingenioznost” njegova vlasnika.

Postalo je uobičajeno govoriti o sadašnjoj vlasti u Americi kao o “neokonzervativnoj” te prikazivati kao “neokonzervativne” sadašnje pokušaje da se povećaju vojni kapaciteti i osnaži globalna hegemonija SAD-a, dokine socijalna država te smanje građanska prava, pravo na pobačaj i afirmativna akcija ukinu, crkva poveže s državom, deregulira rad korporacija, zanemari zaštita okoliša, zaustavi progresivno oporezivanje, smanje izdatci za školstvo i povećaju budžeti zatvora i kaznionica, te nastavi bogaćenje bogatih i kriminalizacija siromašnih. Ne osporavam postojanje religiozno-političkog projekta po imenu “neokonzervativizam”, niti dovodim u pitanje međusobnu povezanost nekih od gore navedenih ciljeva i njihovo pripadanje neokonzervativnom projektu. Želim, međutim, istaknuti određene aspekte tog političkog projekta u svrhu razmatranja sadašnje situacije kroz koncept neoliberalne političke racionalnosti, one racionalnosti koja nadilazi specifične političke stavove i pitanja te na kojoj se baziraju karakteristike Clintonove dekade te vladavine Busha i Reagana. Nadalje, želim razmotriti kako se ta racionalnost oblikuje kao način vladanja koji obuhvaća, ali nije ograničen na samu državu te kako stvara subjekte, nove oblike ponašanja i novu organizaciju domene društvenog.

Ekonomski liberalizam, politički liberalizam i novosti u neoliberalizmu

U svakodnevnom govoru neoliberalizam označava odbacivanje Keynesove ideje socijalne države te uspon čikaške škole političke ekonomije – von Hayek, Friedman i ostali. Neoliberalizam se obično izjednačava s radikalno slobodnim tržištem – neograničenom tržišnom kompeticijom te slobodnom trgovinom ostvarenom deregulacijama, eliminacijom carina te različitim monetarnim i socijalnim postupcima neosjetljivim na siromaštvo, društvenu dislokaciju, uništenje kulture, dugoročno iscrpljivanje prirodnih resursa i uništenje okoliša. O neoliberalizmu se najčešće govori u kontekstu zemalja Trećega svijeta pri opisivanju aranžmana poput NAFTA-e koji povećavaju ranjivost siromašnih nacija na promjene uzrokovane globalizacijom ili politikom Svjetske banke ili MMF-a koje kroz financijske pakete namijenjene “restrukturiranjima” manipuliraju svim aspektima života u zemljama Trećega svijeta, u koje se ubrajaju političke institucije i društvene formacije. Za progresiviste je, dakle, neoliberalizam pogrdni termin koji ne samo da priziva ekonomske politike koje održavaju ili produbljuju siromaštvo i podređenost perifernih nad dominantnih nacijama, već je i kompatibilan s autoritarnim, despotskim, paravojnim i korumpiranim državnim formama i elementima civilnog društva.

Dok ove činjenice pokazuju neke važne učinke neoliberalizma, one također svode neoliberalizam na skup ekonomskih politika sa slučajnim društvenim i političkim posljedicama: one ne uspijevaju objasniti političku racionalnost koja organizira te ekonomske politike te koja djeluje i izvan tržišta. Nadalje, to ne objašnjava što je novo u neoliberalizmu zbog tendencije da se moderni fenomen tretira kao puko oživljavanje klasične liberalne političke ekonomije. Naposljetku, one ne govore o specifično političkim aspektima neoliberalizma u razvijenim zemljama: o snažnoj eroziji liberalno-demokratskih institucija i praksa u zemljama poput SAD-a. U ovom eseju želim se baviti prvenstveno navedenim zanemarenim aspektima neoliberalizma.

Globalna financijska kriza koja je buknula i proširila se iz SAD-a 2007. – 2008. istaknula je dugogodišnje strukturne slabosti europskog kapitalizma, osobito njegove neomerkantilističke dimenzije. Pod neomerkantilizmom mislimo na provedbu ekonomskih politika i institucionalnih aranžmana koji kao ključni izvor profita01 vide vanjsko- trgovinski neto suficit. Rješenje problema efektivne potražnje traži se i nalazi prije svega u održavanju pozitivne trgovinske bilance. Nadalje, smatra se kako višak na tekućem računu povećava sposobnost privatnog sektora za djelovanje na međunarodnim tržištima kapitala. Ovakvo shvaćanje uloge kapitalističkih institucija i tvrtki – a u Njemačkoj, Nizozemskoj i Skandinaviji, također i uloge sindikata – domaćoj razini zaposlenosti i nadnica dodjeljuje podređenu ulogu u odnosu na vanjsku ekspanziju. Profiti uvećani neto izvozom smanjuju ovisnost tvrtki o relativno malom i sporo rastućem domaćem tržištu, a europske suficitne zemlje vrlo dobro znaju kako bi, da nema njihove izvozne strategije, domaća ulaganja, profiti i zaposlenost bili niži. Postojan izvozni višak, osobito onaj koji stiže iz velikih ekonomija, jednak je izvozu nezaposlenosti.

Od Drugog svjetskog rata europski se neomerkantilizam institucionalizira u fazama koje su, od osnivanja Zajedničkog tržišta 1957., dovele do stvaranja Europske unije (EU). Najveće neomerkantilističke zemlje EU-a djeluju unutar Europske monetarne unije (EMU), ustanovljene 1999. godine i poznate kao Eurozona. Tijekom pogrešno nazvanog “Zlatnog doba kapitalizma” (1950. – 1973.), zemlje s najvećim izvoznim rastom bile su, redom, Japan, Italija i Njemačka. Posljednje dvije, zajedno s Francuskom, čine jezgru europskog neomerkantilizma. Nizozemska i Belgija morale su prilagoditi svoje trgovinske strategije njemačkim i, u određenoj mjeri, u slučaju Belgije – francuskim trgovinskim modelima. Austrijska strategija uglavnom naginje njemačkoj strategiji, što je slučaj i s većim dijelom skandinavske vanjske trgovine Sjevernih zemalja. Španjolska, Portugal i Grčka nisu se mogle, i još uvijek se ne mogu priključiti neomerkantilističkom klubu; oduvijek su sustavno imale negativne vanjske bilance, što je stanje u kojem se od 1970-ih trajno nalazi i Ujedinjeno Kraljevstvo.

Ovdje počinju specifično europski problemi. U kontekstu u kojem unutareuropska trgovina predstavlja najveći dio trgovine pojedinih zemalja, izostanak unutareuropskog mehanizma redistribucije viškova iziskuje od deficitnih zemalja da prihvate prilagodbe odlaskom u recesiju. To ima negativne posljedice za izvoze suficitnih zemalja i s tim povezanu stopu nezaposlenosti. I dalje mogu trgovinskim suficitom održavati svoju neto poziciju, ali sa sveukupno smanjenom stopom aktivnosti, dakle i uz više stope nezaposlenosti kakve Njemačka ima danas. U posljednja tri desetljeća surovost unutareuropskih prilagodbi bila je ublažena europskim neto izvozima u SAD. Međutim, uloga tržišta SAD-a je u opadanju zbog promjena u trgovini SAD-a prema Aziji.

Poznata je Mao Ce-tungova formula: “Marksizam sadrži mnoge principe, no svi se u krajnjoj analizi mogu svesti na jednu jedinu izreku: ispravno je pobuniti se protiv reakcionara”.01 Ova rečenica, toliko jednostavna, istovremeno je prilično tajnovita: kako je moguće zamisliti da se Marxov golem teorijski pothvat, njegove neprestano prerađivane i s krajnjom skrupulom prekaljivane analize, da se sve to može sabrati u jednu jedinu maksimu: “Ispravno je pobuniti se protiv reakcionara”? 02 I što je ta maksima? Da li je riječ o konstataciji koja nastavlja marksističku analizu objektivnih proturječja, neizbježnog sraza revolucije i kontrarevolucije? Da li je riječ o direktivi usmjerenoj prema subjektivnoj mobilizaciji revolucionarnih snaga? Marksistička istina, da li je ona: bunimo se, imamo razloga, u pravu smo? Ili pak: treba se buniti? Vjerojatno oboje, ili, štoviše, spiralno kretanje od jednog do drugog, realna pobuna – objektivna snaga – obogaćuje se i vraća sebi u spoznaji vlastitog razloga, vlastitog uma – subjektivna snaga.

A. Praksa, teorija, spoznaja

Već nam je ovdje povjereno nešto bitno: svaki je markistički iskaz, u jednom jedinom kretanju koje se dijeli, konstatacija i direktiva. Koncentrat realne prakse, on se izjednačava s vlastitim kretanjem da bi se u njega vratio. Budući da ono što jest nema bitka osim u svom postajanju, ono što je teorija – spoznaja onoga što jest – isto tako nema bitka osim u svom kretanju prema tome čega je teorija. Svaka je spoznaja orijentacija, svaki je opis nalog. Izreka “ispravno je pobuniti se protiv reakcionara” tome svjedoči više nego bilo koja druga. U njoj je izraženo da je marksizam, prije nego što bi bio razvijena znanost društvenih formacija, sažetak onoga što pobuna zahtijeva: da joj se pruži razlog, da je se ob-razloži. Marksizam je zauzimanje stava i sistematizacija partizanskog iskustva. Postojanje znanosti društvenih formacija ne pobuđuje interes masa osim ako ne odražava njihovo realno revolucionarno kretanje. Marksizam treba pojmiti kao sakupljenu mudrost narodnih revolucija, kao razlog ili um koji one proizvode, kao utvrđivanje i preciziranje njihovog cilja. Rečenica Mao Ce-tunga jasno prepoznaje pobunu kao izvorište pravilnih ideja, a reakcionare kao one čije uništenje teorija legitimira. Rečenica Mao Ce-tunga smješta marksističku istinu unutar jedinstva teorije i prakse. Marksistička je istina ono čime pobuna samu sebe ob-razlaže tako da bi razorila neprijatelja. Ona odbacuje svaku jednakost pred istinom. U jednom jedinom kretanju, koje je spoznaja u svojoj specifičnoj diobi na opis i direktivu, ona sudi, iskazuje presudu i hvata se njezinog izvršenja. Pobunjeni, na osnovi svog već datog bitnog kretanja, imaju spoznaju vlastite moći i vlastite zadaće: uništiti reakcionare. Marxov Kapital ne govori ništa drugo: proleteri su u pravu u tome da nasilno svrgavaju kapitaliste. Marksistička istina nije pomirljiva istina. Ona je, sama po sebi, diktatura, i, ako je potrebno, teror.

Uvod

Povijesne okolnosti stvorene urušavanjem suvremenog kapitalizma od radikalne ljevice zahtijevaju, na sjeveru, kao i na jugu, da bude smiona u formuliranju svoje političke alternative postojećem sistemu. Cilj ovog rada je pokazati zašto nam je odvažnost potrebna i što ona znači.

Zašto odvažnost?

• Suvremeni kapitalizam je kapitalizam općih monopola. Pritom mislim da monopoli danas više nisu otoci (premda važni) u moru drugih još uvijek relativno autonomnih poduzeća, već predstavljaju integrirani sustav. Dakle, ovi monopoli danas čvrsto kontroliraju sve sustave proizvodnje. Mala i srednja poduzeća, pa čak i velike korporacije koje nisu u pravom smislu riječi oligopoli, zatvoreni su u mrežu kontrole koju su postavili monopoli. Njihov stupanj autonomije smanjio se do te mjere da oni nisu ništa više doli kooperanti monopola. Ovaj sustav općih monopola proizvod je nove faze centralizacije kapitala u zemljama trijade (Sjedinjene Američke Države, Zapadna i Srednja Europa te Japan) koja se dogodila tijekom osamdesetih i devedesetih godina prošloga stoljeća. Opći monopoli danas dominiraju svjetskom ekonomijom. “Globalizacija” je ime koje su dali skupu zahtjeva putem kojih vrše kontrolu nad proizvodnim sustavima na periferiji globalnog kapitalizma (svijet izvan partnera trijade). To je ništa drugo doli nova faza imperijalizma.
• Kapitalizam općih i globaliziranih monopola je sustav koji tim monopolima jamči monopolnu rentu nametnutu masi vrijednosti (pretvorenoj u profit) koju kapital izvlači iz eksploatacije rada. U mjeri u kojoj ti monopoli djeluju na periferijama globalnog sustava, monopolna renta je imperijalistička renta. Procesom akumulacije kapitala – koji definira kapitalizam u svim njegovim uzastopnim povijesnim oblicima – stoga upravlja maksimiziranje traženja monopolne/imperijalističke rente.

  Ovaj pomak težišta akumulacije kapitala izvor je kontinuirane koncentracije prihoda i bogatstva u korist monopola, uglavnom monopoliziranih od strane oligarhija (“plutokracija”) koje upravljaju oligopolnim skupinama na račun naknade rada, pa čak i naknade ne-monopolističkog kapitala.

Zbrkana i jednostrana tranzicija

Global Balkans: Slučajno je danas 5. listopad 2007., 7 godina od takozvane Petooktobarske revolucije u Srbiji kad je svrgnut Slobodan Milošević. Postintervencijski period od 5. listopada u Srbiji je poznat kao “tranzicija”. Danas pak svjedočimo ubrzanom privatizacijskom programu, masovnoj nezaposlenosti, silnom osiromašenju koje je uslijedilo nakon deset godina rata, najvećem broju izbjeglica i domaćih prognanika u Europi pa mnogim obećanjima bolje budućnosti kroz privatizaciju i tako dalje. Želio bih Vas pitati kakav je Vaš pogled na tranziciju u takvim postintervencijskim kontekstima. Kako gledate na to?

Tariq Ali: Mislim da se najprije nameće sljedeće pitanje: tranzicija iz čega u što ili iz čega ka čemu? Po mom mišljenju, velika tragedija Jugoslavije jest u tome što se razdijelila.

To je bila zemlja usred Europe u kojoj su različite zajednice prilično dobro živjele zajedno 50 godina. I nisu najednom razvile etničku mržnju i počele se ubijati. To ima materijalnu bazu. A tu materijalnu bazu čini insistiranje MMF-a na implementaciji njihovog programa koji je slomio jedinstvo Jugoslavenske narodne armije čiji su troškovi postali neodrživi. Upravo je intervencija nekih europskih sila, uglavnom nove Njemačke nakon pada Zida, potaknula odcjepljenje Slovenije te slijedom toga i separaciju Hrvatske. Stoga držim Nijemce u velikoj mjeri odgovornima za raskidanje jugoslavenske federacije.

No, ovo ne znači da unutar zemlje nije bilo proturječnosti, ali po mom mišljenju te je proturječnosti mogla razriješiti Europska unija da je bila vizionarska i dalekovidna – nudeći Jugoslaviji milijardu dolara da sredi svoje unutarnje probleme, da se još više demokratizira, da ostane federacija, da Kosovarima da ista prava kakva su imali Hrvati i Slovenci. I to bi se vjerojatno i dogodilo. Ali oni nisu odlučili tome pristupiti tako. A kad jednom započne proces odcjepljenja i podjele – ljudi se uspaničare, znate, u ljudima ispliva ono najgore, pa ponekad sa svog područja žele protjerati ono što smatraju neprijateljskom etničkom zajednicom. Sve smo to već vidjeli u Indiji i Pakistanu 1947., kad su se razdijelili, a milijun ljudi umrlo u toj konkretnoj podjeli. Bilo je strašno. Podjele često završe tako.