UVOD
Romantika – izvor svakog otpora
Schiller je strogo razdvajao sentimentalnost i romantiku. Dok je sentimantalnost, pri tome je najviše mislio na sentimentalnu poeziju, vječno oplakivanje onoga izgubljenoga, nepovratnoga, romantika je nešto posve suprotno: zamišljanje novoga svijeta zbog nezadovoljstva sadašnjim. I ta misao zaokupila je gotovo sve poznate ljude njegove epohe: Fichtea, Schellinga, braću Schlegel, Novalisa. To su istodobno najpoznati učitelji robinzonijade, sposobnosti duha, ljudskog ja, da ni iz čega izgrade nove svjetove, ukinućem opreke između naivnosti i znanosti u književnosti i filozofiji kao novoj mitologiji. Upravo od tih ljudi i njihovih suvremenika dolazi nam sistematiziran pojam romantike i njezinih načela: odbijanje povijesne nužnosti u korist kontingencije, ne prihvaćanje vremenske teleologije, zamjena klasične ontologije teorijom fragmenta po kojoj bilo koji detalj, ulomak svijeta u sebi skriva klicu i nacrt nekog novog svijeta. Ukratko, romantika je pokušaj odčaravanja svijeta od njegovih čeličnih zakonitosti.
Tu nema protudokaza, tu mora i može pomoći samo svijest.
Djelo Waltera Benjamina tome je zamahu poklonio mnoštvo novih figura i usmjerio protiv novog neprijatelja – fašizma. Nositelj romantizma po njemu prije svega treba biti mladost (koja se ne mjeri godinama). Benjamin je naime zamislio neke projekte već za djecu u vrtiću: dječji epski teatar i radio smatrajući da djecu što prije treba učiti antifašističkom i skromnom životu. Uostalom, sve njegove spise kao da obilježava vizura djeteta koje ne zna ili ne želi ući u svijet odraslih. U kraćem tekstu Iskustvo i siromaštvo zaključuje da treba prekinuti prenošenje tog starog prstena, iskustva naših otaca, na nove naraštaje. Zar ih je buka topova i oružja u svim tim ratovima mogla ičemu naučiti, zar se nisu mogli vratiti svojim kućama tek gluhi i nijemi, piše u istome tekstu. Zato treba iznova naučiti govoriti, izmisliti novi jezik, kao što su Rusi svojoj djeci davali imena po petoljetki, a književnici stvarali neobične svjetove koji ne poznaju naš jezik. Na mladosti je, kojoj vreba obitelj i poslovni život, da odbije indiferentnost i spontani napredak odraslih. Sredstva kojih se pri tom hvata Benjamin učeći mladež kako da se njima služe ista su ona koje je on naučio od svojih učitelja romanitačara: faustovska vatra ideala, njegovanje osjećaja misije i obveze, jezična invencija, blagi mesijanizam, odbijanje sadašnjosti kao takve, sklonosti novim počecima, stvaralaštvo, erotska vedrina i osjećaj za zajednicu.
Tekstovi koje ovdje donosimo su napisani ili izrečeni u različitim prigodama i ne predstavljaju zasebnu cijelinu. Riječ je o jednoj skici za časopis za mlade, pripremljenim, ali neodržanim govorima te meditativnim i esejističnim tekstovima koje povezuje ista tema mladenačkog romantizma. Prijevodi su najprije bili objavljeni na Trećem programu Hrvatskog radija, u emisiji Gubitak središta. Živimo u doba socijalizma, feminizma, prometa, individualizma. Približavamo li se eri mladosti?
U svakom slučaju živimo u vremenu u kojemu se ne može otvoriti časopis, a da nam u oči ne upadne riječ ‘škola’, u vremenu u kojemu riječi koedukacija, internat, dijete i umjetnost lepršaju zrakom. Ali mladež je Trnoružica koja spava i ne nada se princu koji dolazi da ju oslobodi. A da se mladež probudi da bi sudjelovala u ratu koji se oko nje vodi, tome naš časopis želi pridonijeti koliko može. On želi pokazati mladeži kakvu vrijednost i izraz je dobila u mladenačkom životu velikih: Schillera, Goethea, Nietzschea… Ona joj želi pokazati putove, osjećaj zajednice, želi probuditi svijest nje same u samoj sebi, kao onoj koja će za plesti i oblikovati svjetsku povijest.
Da taj ideal o mladeži koja je svjesna sebe kao budućega kulturnog čimbenika nije od danas, da je to shvaćanje koje su jasno izrekli i velikani književnosti, dokazuje površan pogled na svjetsku književnost. Naravno, rijetke su ideje koje ispunjavaju naše vrijeme, a da ih se već nije dotaknuo Shakespeare u dramama, osobito u tragediji modernog čovjeka, u Hamletu. Tu Hamlet kaže:
Raskliman je svijet
I baš se ja – prokletstvo! – rodih na nj
Da opet gradim čvrstu građu za nj.
Hamletovo je srce ogorčeno. On vidi kako njegov ujak živi kao ubojica, a njegova majka u incestu. I kakav osjećaj mu daje ta spoznaja? Naravno da osjeća gađenje spram svijeta, ali on se ne okreće od njih mizantropskom samovoljom, nego u njemu živi osjećaj misije: došao je na svijet da ga dovede u red. Kome bi te riječi bolje odgovarale, nego današnjoj mladeži? Unatoč svim izjavama o mladeži, proljeću i ljubavi, u svakom mladom čovjeku koji misli leži sjeme pesimizma. To sjeme je dvostruko jače u naše vrijeme. Jer kako se mlad čovjek, ponajprije onaj iz velegrada, može suočiti s dubokim problemima, socijalnom bijedom, a da ga, barem povremeno, ne svlada pesimizam? Tu nema protudokaza, tu mora i može pomoći samo svijest: a ako je svijet još loš, ti si došao da ga uzdigneš. To nije oholost, nego samo svijest o obvezi.
Ova hamletovska svijest o opakosti svijeta i o pozivu da ga se poboljša ispunjava i Karla Moora. Ali kad Hamlet nad opakosti svijeta ne zaboravi na sebe i potisne sve želje za osvetom da bi sam ostao čist, tada Karl Moor u napadu anarhističke slobode gubi uzde nad samim sobom. Hamlet podliježe svijetu i ostaje pobjednik.