Zahvalio bih se Martini, Ursuli i Georgeu* na njihovom laskavom povjerenju, koje također otkriva danas rijetko vjerovanje u teoriju: od mene očekuju da u 20 minuta teoretski predstavim ono što će oni praktično pokazivati u narednih dva tjedna. Uz vašu svesrdnu pomoć, prihvatit ćemo izazov. Istražit ćemo tezu da je vrijeme da završimo s opozicijom «Istok / Zapad». Ovo se ne čini tako provokativnom
idejom ako uzmemo u obzir, hipotetski, da je ova opozicija u umjetničkoj praksi oduvijek dovođena u pitanje. Da bismo razvili hipotezu, u 20 minuta ćemo morati zgusnuti 200 posljednjih godina,
jer je epizoda «Istok / Zapad», općenito u povijesti, a posebno u umjetnosti, najnovija epizoda modernizma. Govoreći osobito o umjetničkoj praksi, možemo reći da se jedna od najizrazitijih modernističkih osobina nalazi u njihovom trudu da postavi dimenziju
koju, s određenom dozvolom, možemo nazvati utopijskom dimenzijom1.
TERMINOLOGIJA PROBLEMA
Dok su trajali i «Istok» i «Zapad», trenutak utopizma je bio prisutan na obje strane. Na Zapadu je on pripadao ideologijama otpora, dok je na Istoku jačao unutar ideologije dominacije. Na Zapadu, umjetničko djelovanje, iako se širilo ideologijama otpora, razvijalo se unutar autonomne društvene realnosti koja je pripadala kulturi. Nasuprot tomu, na Istoku nije postojala autonomna realnost kulture, pa je umjetničko djelovanje dovedeno u manje-više izravno suočenje s ideologijom dominacije.
To je terminologija problema. Da bismo ju razvili, treba nam koncept «umjetničke prakse». Potražit ćemo je u nečemu što gledano unatrag izgleda, «anakronistički» i imperijalistički, kao «Istočna» teorija. Uz njen očiti politički interes, takav izbor je motiviran isključivo teoretskim pitanjima. Ove teorije (a trebamo ih doživljavati u množini) koje su proizišle iz uzburkanih dvadesetih godina u Sovjetskom Savezu2, su prirodno «poli-logične», obzirom da njihovu konstruktivnu dimenziju čine intenzivne pluralističke i , jako često, bolne debate. Stoga je razumljiva
njihova neizmjerna produktivnost, jedinstvena kombinacija kronične potrage i darežljive otvorenosti prema daljnjoj re-artikulaciji,
modifikaciji, transformaciji.
* Ono što slijedi je tekst Eroffnungsrede vezan za projekt OSTWEST – Plesno/Izvođačko/Filmska/Akademija koji je održan u Tanzquartier u Beču, od 13. do 28. veljače 2004., a koju su vodili Uršula Cetinski, Martina Hochmuth i Georg Schollhammer. Ovoj publikaciji su dodane fusnote.
Tekst nastavlja raspravu, i nadam se, radikalizira neke od motiva koji su predstavljeni u ‘Istoku!’, predgovoru ‘Umjetničkoj karti Istoka’ – (Re)konstrukciji povijesti umjetnosti u Istočnoj Europi – koju je uredio Irwin, a izdana je kao: Novi trenutak br. 20, 2002., Ljubljana – Beograd.
1 Dopustite mi da to potkrijepim s ‘rano modernim’ primjerom, Michelangelovim Doni Tondom, iz galerije Uffizi u Firenci. U prvom planu je Sveta obitelj, koja zauzima veći dio površine; a straga, odvojeno od ‘prednjeg’ plana horizontalnom pregradom, stoje dvije skupine atletski građenih nagih mladaca. Od iza pregrade proviruje torzo dječaka, Sv. Ivana Krstitelja. Na ovoj razini iščitavanja, (što je puko ‘prepoznavanje’ likova) pred nas je jasno postavljena suprotnost svjetova – prije i poslije spasenja. Vrlo primjereno tomu, likovi mladaca iz razdoblja prije spasenja su ‘citati’ klasičnih skulptura (poput Laokoona, itd.) tako da je ‘ideologijska’ suprotnost, na temeljima kršćanskog nakon-spasenja-pogleda-na svijet, pojačana s ova dva suprotna načela same likovne kompozicije. S druge strane, na drugoj razini ‘iščitavanja’ možemo primijetiti da, dok se Sveta obitelj drži zajedno kao skupina vrlo svetačkim pogledima Djevice Marije i Sv. Josipa usmjerenim prema malom Isusu, dvije skupine u pozadini sudjeluju u dramatičnoj izmjeni pogleda i poza. Ta dramaturgija, uz to što udvostručuje suprotstavljenost ‘Paganski svijet / kršćanski svijet’ donosi dodatnu (i na koncu subverzivnu) suprotnost sadržaja – (homoseksualni) eros protiv (a-seksualnog) agape. Povrh svega toga (što je vrhunsko umjetničko postignuće), sama Sveta obitelj je predstavljena neobično plastično i u sinusnom ‘S’ pokretu, dok je sama kompozicija ‘X’ tipa (u suprotnosti s renesansnim kanonom trokutaste kompozicije). Sveta obitelj je prezentirana na način da, iako je inspirirana klasičnim (‘paganskim’) kiparstvom, ipak je smjela umjetnička re-interpretacija helenističke estetike. Iako se čini da je linija perspektive smještena u sredini tondo-kruga (koji kreće iz solarnog pleksusa Djevice Marije), moramo pretpostaviti dva različita pogleda na ovu jedinstvenu liniju: ‘paganska’ scena je puno udaljenija u stražnjem planu nego bi pregrada to dala naslutiti. Kao posljedica toga, lik Sv. Ivana se gubi u ‘non-lieu’ perspektive, (ili, drugačije, da biste ga ‘smjestili’ morate pretpostaviti treći kut gledanja negdje između osnovna dva: to i sama slika sugerira, obzirom da je svijetla ‘pregrada’ koja dijeli ‘paganski’ od kršćanskog svijeta udvostručena tamnom sjenom koja nema svrhe, a nalazi se iza torza Sv. Ivana). ‘Polifonija’ slike nije ni slučajno samo retorička, ono djeluje na svojim jako konstruktivnim i figurativnim načelima. (Ali opet, trebali bismo radije pričati o ‘poliviziji’). Ta ‘polivizija’ ovisi o utopijskoj dimenziji, koja čini razliku između navedena tri kuta gledišta, koji djeluju istodobno, iako ih gledatelj može doživjeti samo jednog po jednog. ‘Alibi’ utopijske jednadžbe se gledatelju dokazuje samom činjenicom da je nemoguće zauzeti sva tri kuta gledišta istodobno: ako pogledamo Svetu obitelj, helenistički dječaci se gube u maglovitoj pozadini, ako se fokusiramo na dječake, Sveta obitelj smeta našem pogledu… Ono što ovdje nazivamo ‘utopijskom dimenzijom’ je na slici zapisano u obliku bjelkaste ne-mimetske trake (pregrade) koja odvaja prostor prednjeg od stražnjeg plana, tj. odvaja dvije razine perspektive, dok se sama pregrada ne može uvrstiti u ni jednu od njih.
2 U nastavku ću se većinom referirati na sljedeće tekstove: Vološinov, Valentin N.: Freudanism, A Critical Sketch, Indiana Universitiy Press, Bloomington and Indianapolis, 1987. [Frejdizam: kritižeskij ožerk, Priboj, Leningrad, 1927]. Volo_inov, Valentin N.: Marxism and the Philosophy of Language, Seminar Press, New York and London, 1973; Harvard University Press, 1986, [Marksizam i filosofija jazyka, Priboj, Leningrad, 1928]. Medvedev, Pavel N.: Formalni metoda u nauci o književnosti, Nolit, Sazvežđa, Beograd, 1976,[Formalnyj metoda v literaturovedenii.
Kritičeskoe vvedenie v sociologičeskuju poètiku, Proboj, Leningrad, 1928]. Bahtin, Mihail M.: Voprosy literatury i èstetiki, Sovetskij pisatelj, Moskva, 1975.