Nakon što je na skupnoj izložbi pod nazivom Remote Connections u Neue Galerie am Landesmuseum Joanneum Olafur Eliasson izveo jedan od svojih ranih, a kasnije svjetski poznatih ambijenata u dvorani zrcala i nakon nekoliko godina tijekom kojih je postigao zapanjujuću svjetsku karijeru, Neue Galerie pozvala je Eliassona da priredi svoju prvu veliku samostalnu izložbu u muzeju. Izložba koja je nastala ponudila je pregled kroz polje tema i metoda koje Eliasson primjenjuje u svojim instalacijama koje se mogu svesti na pitanja ljudske percepcije u tehnološko doba i prirodnih zakona perspektive u njihovom antropološkom relativitetu. Eliassonov rad bavi se pitanjima naše koncepcije prirode i tehničkim pomagalima koje koristimo kako bi promotrili, konstruirali i mjerili prirodu.
Eliassson razvija svoju umjetničku strategiju discipliniranjem prirode kao pokusnog mjesta. Pritome, umjesto da radi iz predznanstvene ili predmedijske percepcije prirode, on prirodu pokazuje kao artificijelni konstrukt prirodne znanosti nastao u laboratorijskim uvjetima, u njegovu slučaju u laboratoriju muzeja. No, Eliassonove izložbe nikako nisu primjeri znanstvene izložbe, prije bi to bilo umjetničko promatranje znanosti u radu. Laboratorij se tu pojavljuje ne samo kao mjesto znanja, nego i uživanja. U pojedinačnim kabinetima muzeja, promatrač doživljava sekvence zbunjujućih pojava, neočekivane senzacije i impresije. Znanstveni laboratorij u muzeju u njegovoj režiji mjesto je čuda i želja. Muzejske dvorane postaju prostori iskustva, u kojima promatrač svjedoči prirodi u znanstvenim uvjetima. Priroda se pokazuje kao vrsta antologije prostornih efekata, u rasponu od virtualnog svijeta i natrag do naših prirodnih osjeta.
Naša konstrukcija prirode mijenja se tijekom povijesti, usporedno s društvenim, ideološkim, tehničkim i ostalim promjenama. Fizičke strukture same po sebi nisu slobodne od društvene predoodređenosti i socijalnih mogućnosti, jer je aparat percepcije određen time koje fizičke strukture prepoznajemo, isto kao i time što prepoznajemo kao fizičke strukture. Često nam se određeni kulturni modeli pokazuju kao prirodni, kao kad se pogrešno vjeruje objektivnim obilježjima našeg prirodnog okoliša. Fizički eksperimenti s četiri elementa: vodom, vatrom, zemljom i zrakom, te svjetlom i bojom deriviranom iz njih, oni su pomoću kojih u stvarnosti eksperimentiramo s našim uzorcima percepcije, našim modelima okoliša, našom socijalnom strukturom. Svojom percepcijom stvarnosti, Eliasson uspostavlja vrlo otvorene empirijske veze među realnosti, percepcije i reperezentirane stvarnosti. Tehničkim sredstvinma on transformira prirodne procese (vodopad se u njegovu radu uspinje umjesto da pada). Tako priroda u njegovim rukama postaje, na određeni način, proizvod civilizacije. Razlika između prirodnoga okoliša i antropomorfnog sustava ne razlikuje se u sebi, nego izvana. Okolno nije zatvoreno unutra, kako on kaže, nego radije okruženo izvana. Okoliš postaje sustav. Okolina je okružena. Tradicionalna razlika između kulture i prirode tako postaje upitna.Da bi dočarali Eliassonovu umjetnost poslužit će nekoliko radova s izložbe u Neue Galerie u Grazu. U prvoj sobi bila je zavjesa od vode čije su se kapi, pomoću stroboskopskog svjetla, gledatelju pojavljivale transformirane u kristale raspršene u zraku. Zadnja prostorija bila je vjetrovita instalacija od dvanaest ventilatora pod nazivom ‘Tvoj vjetroviti aranžman’, za koju se činilo da usisava posjetitelja u unutrašnjost sobe, ali isto tako i izvan nje. Izlazna vrata ostajala su otvorena tijekom izložbe tako da je stepenište u dvorište djelovalo kao vjetroviti tunel. Kada je posjetitelj zakoračio na otvoreni prostor dvorišta našao se pred golemim, umjetnim vodopadom, čija se zaglušujuća buka mogla čuti stalno na putu kroz izložbu. Put izložbe tako je vodio kroz četiri elementa u njihovim konfiguracijama u materijalu i svijetlu (kroz čvrsto, tekuće, plinovito), od vode do vode.
Pitanje kataloga bilo je otvoreno na početku planiranja izložbe. Eliasson je odmah izrazio želju da se ne objavljuje konvencionalan katalog koji bi dokumentirao njegov rad, nego da se njegov rad radije okruži znanstvenim komentarima. Zajedno s Peterom Weibelom, jednim od kustosa izložbe, oblikovali su popis različitih tema koje dominiraju njegovom umjetnošću i moguće autore. Na kraju toga procesa, postalo je jasno da Eliasson zapravo nije želio nikakav povijesno-umjetnički komentar. Umjesto toga, njegov je rad trebao ostati bez komentara i funkcionirati tek kao umetak ili sučelje pojedinim poglavljima. Tekstovi su tako stvorili okvir, vrstu vidokruga, u svjetlu kojeg je moguće dublje razumijevanje Eliassonova rada. No, knjiga, što je nama posebno važno, ima i mnogo šire značenje. Ona je izniman primjer kako se teorija umjetnosti i umjetnička kritika s jedne strane i znanost s druge strane, ne sjedinjujući se nužno, nego kao paralelni svjetovi, mogu križati i podupirati jedna drugu. Upravo Eliassonov rad primjeren da bi se pokazalo moguće djelovanje znanosti i umjetnosti, jer priroda nije točka s koje on polazi, nego znanost koja nam objašnjava prirodu, naime, prirodna znanost. Njegova umjetnost je vrsta meta-zanosti, koja preuzima i odražava otkrića prirodne znanosti, ali ih i transformira u umjetnost, u estetičko iskustvo, u osjetilno iskustvo.
Kao rezultat, Eliassonov katalog čita se kao zbornik koji ne samo da nudi skoro enciklopedistički uvid u znanostvene probleme kao što su prostor, svjetlo, uloga promatrača u percepciji, nego implicira i problematiku većine suvremene umjetnosti. Priredili smo izbor od četiri teksta iz zbornika koji su Olafur Eliasson i Peter Weibel nazvali Sourranding Sourranded na temu percepcije stvarnosti.