Cetinjski Bijenale (17.07. – 19.09.2004.), koji su osmislili kustoskog dvojca René Blocka i Nataše Ilić bio je kulminacija niza izložbenih i kritičkih manifestacija naslovljenih U Balkanskim gradovima. Događaji u većini gradova regije odvijali su se između studenog 2003 i svibnja 2004, sačinjavajući drugi dio opsežnog jednogodišnjeg izložbenog projekta Die Balkan Trilogie (Balkanska trilogija), pod organizacijskom palicom René Blocka. Započela ga je uvodna izložba In den Schluchten des Balkan (U Balkanskim Gudurama) održana između 30 kolovoza i 23 studenog 2003 u Friedericianumu Kassel, a putanja se nastavila u nekolicini gradova regije od studenog 2003 do svibnja 2004. Krug je zatvoren retrospektivnim izložbama Marjetice Potrč i Mangelosa, prošle jeseni u Kasselu.
U&U: Koje su po vama glavne postavke i specifičnosti petog izdanja Bijenala?
I,N: Cetinjski bijenale, koji postoji od 1991, je od kraja devedesetih bio motor suvremene umjetnosti i komunikacije u regiji, koje zbilja nije postojalo u to vrijeme. To je u nekoj mjeri i dalje tako i mi smo to htjeli zadržati. Odabir samog naslova ovogodišnje manifestacije Love It or Leave It tome ide u prilog. Preuzet je od rada turskog umjetnika, Halil Altinderea iz 1999. Radi se o fotografiji koja prikazuje dvoje ljudi, koji odlaze, svatko u svom smjeru, ispred grafita na turskom. Jedan je, sam umjetnik, porijeklom Kurd, a drugi Erden Kosova, likovni kritičar iz Istanbula. Ako sagledamo djelo kao geografsku mapu, točnije mapu Turske, shvatit ćemo da svaki odlazi simbolički, svojim etničkim korijenima, jedan ka Balkanu, drugi ka turskom dijelu Kurdistana. Sam slogan je fašistički slogan korišten od strane desne struje u Turskoj devedesetih, a trenutno je u opticaju u Americi kroz paranoju o terorizmu. Porijeklo mu je i u pop songu tridesetih Ruth Etting. Naslov smo izabrali zbog svoje ambivalentnosti. S jedne strane, on je posveta pop sentimentalnost i mala dječja, emotivna ucjena, s druge strane, aluzija na današnje odnose snaga gdje se samom Balkanu postavlja odeđeno pitanje uvjeta pod kojima komunicirati sa ostatkom svijeta; u političkom, vojnom i prvenstveno ekonomskom smislu. Tome kultura nije izuzetak. Zapravo cijeli okvir financiranja i ovog projekta je naravno dio te europske kulturne političke mašinerije u kojoj se postavljaju neki okviri u kojima mi možemo raditi i koje možemo percipirati kao princip uzmi ili ostavi. Ono što je bilo specifično prošlogodišnjem Cetinjskom bijenalu je da se nije odvijao samo u jednom gradu nego istovremeno na tri lokacije, Tirana, Dubrovnik i Cetinje. Time se nastojala postići veća povezanost i komunikacija između tzv. kriznih područja. No, nipošto nismo željeli zapasti u jednostranu priču o piece buldingu i rekonstrukciji nego zbilja potaknuti kulturni dijalog. čini nam se da se bilo kakva trauma može kroz neku kulturnu produkciju artikulirati na način koji bi ju eventualno mogao razriješiti. Umjetnost time postaje platforma gdje su određeni dijalozi možda više mogući.
U&U: Na koji način kroz izložbu dovodite u pitanje ustaljene konstrukcije o Balkanu?
I,N: Sam bijenale je predstavio umjetnike iz te regije no bili su dosta prisutni i radovi koji se njome na neki način bave. Mjera u kojoj je Balkan ambivalentan je neupitna. To nije samo izolirani geografski pojam jer je kao takav uvijek podložan trenutnim političkim tendencijama i idelogijama: krenuli smo od te ideje i htjeli od nje profitirati. U tom smislu smo Balkan tretirali i kao neki ostatak Otmanskog carstva. Pokušavamo smo ga proširiti i izvan ustaljenog geografskog pojma uključjući Kurdistan, Bejrut, dio Bliskog istoka, čak i zapadnu Europu. Jer naša je postavka da Balkan možemo i moramo čitati metaforički. U tom smislu, Balkan nije drugo lice Europe, njegov ostatak, zaleđe, nego upravo njezin simptom i proizvod. Bez Europe nema Balkana i sama budućnost Europe i Balkana je beskrajno međupovezana. Izložba je reciklaža umjetničkih produkcija predstavljenih na izložbama U gradovima Balkana, koje smo tamo upoznali i prepoznali. Uglavnom se radi o starim radovima, ali ima i nekoliko originalnih produkcija. činilo nam se važno povezati krizna područja kao što su Diyarbakir, Bejrut, Sarajevo i neka mjesta slične kulturne situacije bogate angažiranom i kritičkom kulturnom produkcijom kao Zagreb, Beirut, Istanbul. Ta nam se tri grada čine kao mjesta gdje trenutno umjetnička scena uspjeva kvalitetno artikulirati neka osjetljiva društvena pitanja, plasirati ih u javnost i u nekoj mjeri aktivno djelovati na pitanje kulturne politike i povijesne amnezije; što se dešava s ratom i na koji način se posljedice rata tretiraju. Osobito se to čini drastičnim u Beirutu. U svakom slučaju taj proces normalizacije, koji možemo zvati i tranzicijom, po našem mišljenju ima specifične utjecaje na kolektivne oblike rada s kojima se susrećemo u Zagrebu, Beirutu, Istanbulu. Kroz projekt se uočava i specifičan dijalektični odnos s modernizmom. Uvijek smo za njima trčali, pateći od određenog zakašnjenja kojeg smo stalno pokušavali konceptualizirati, a s druge strane kroz izložbu smo pokušali pokazati što se upravo plodonosnog dogodilo u istom tom kašnjenju i na koji način se modernizam reinterpretirao na nekim ne tako centralnim područjima.