Ako možemo reći mi (ali nisam li to već rekao?), možda se možemo i zapitati: gdje smo? I tko smo mi na sveučilištu na kojem očito jesmo? Što predstavljamo? Koga predstavljamo? Jesmo li odgovorni? Za što i za koga? Ukoliko postoji odgovornost sveučilišta, u najmanju ruku započinje trenutkom kad se potreba da se ova pitanja čuju, da ih se uzme i odgovori na njih, nametne. Ovaj imperativ za odgovaranjem je početni oblik i minimalni uvjet odgovornosti. Ne možemo uvijek odgovoriti i odbiti poziv, zov odgovornosti. Možemo to čak i učiniti bez nužnog utišavanja. Ali sama struktura poziva ka odgovornosti je takva – tako prethodi svakom mogućem odgovoru, tako nezavisna, tako nesimetrična u svom dolasku iz drugih unutar nas samih – da je čak i neodgovaranje a priori nabijena odgovornošću. I tako nastavljam: što predstavlja odgovornost sveučilišta? Ovo pitanje pretpostavlja da razumijemo značenje ‘sveučilišta’, ‘odgovornosti’ – barem ako se ova dva koncepta još uvijek mogu razlikovati. Sveučilište, kakva ideja! To je relativno nedavna ideja. Ali moramo iz nje izići, jer je već reducirana na vlastitu arhivu, na arhivu svojih arhiva, bez da smo mi uspjeli razumjeti što se stvarno dogodilo. Prije gotovo dva stoljeća Kant je odgovorio i to u smislu odgovornosti. Sveučilište, kakva ideja, samo sam se pitao. Nije to loša ideja, rekao je Kant, započinjući Konflikt fakulteta (Der Streit der Fakultäten, 1798.). A sa svojim poznatim humorom, skraćujući mučnu i tešku priču, pretvara se da ovu temu obrađuje kao pronalazak, sretno rješenje koje bi prošlo kroz glavu vrlo maštovite osobe, kao izum vrlo racionalne sprave koju bi neki domišljati poslao državi na patent. A, na Zapadu, država bi usvojila koncept ovog vrlo domišljatog stroja. I mašina bi daleko dogurala. Ne bez sukoba, ne bez kontradikcija, ali možda jednostavno upravo zahvaljujući sukobu i ritmu njegovih kontradikcija. Ovdje je početak ovog kratkog rada koji sam htio pročitati na našoj komemoraciji, s onim osjećajem blage neugode koji se javlja, odgovarajući na čast poziva upućenog od strane nekog prijatelja, netko povede, kao primisao, parazita s lošim manirima za stolom. Ali konačno, za ovaj skup, ne radi se o Sokratu, već o Kantu,a on kaže: Nije loša ideja[kein übeler Einfall]da onaj koji je prvi spoznao i predložio javni način ophođenja s ukupnim znanjem (a osobito glave koje se tome posvete) [eigentlich die derselben gewidmeten Köpfe], u nekakvoj industrijskoj maniri [gleichsam fabrikenmassig], s podjelom rada [durch Vertheilung der Arbeiten] gdje bi na toliko polja znanja koliko ih ima, bilo doznačeno toliko javnih učitelja [offentliche Lehrer], profesori bi bili povjerenici [als Depositeure], koji zajedno tvore neku vrstu zajedničke znanstvene tvorevine [eine Art von gelehrtem Wesen], koja bi se nazvala sveučilištem (ili srednjom školom [hohe Schule]), koji bi imali autonomiju (jer jedino učeni [Gelehrte] mogu prosljeđivati sposobnost prosuđivanja na učene kao takve); i zahvaljujući njegovim ustanovama (raznim malenim udruženjima koja okupljaju sveučilišne nastavnike, i tako održava raznolikost osnovnih grana znanja), sveučilište bi bilo priznato [berechtigt: Kant je precizan, sveučilište dobiva legitimno priznanje od moći koja nije njegova] da prima, s jedne strane, studente-naučnike iz nižih školskih razina koji žele doći na viši, a s druge strane, da dopušta – nakon prethodnog ispitivanja i to svojim autoritetom [aus eigner Macht, svojom moći] – nastavnicima koji su ‘slobodni’ (koji se ne izabiru od samih članova) i nazivaju se ‘Doktorima’, općepriznati rang (koji ima donosi ta diploma) – ukratko dopušta stvaranje [creieren].
Kant naglašava riječ ‘stvaranje’: to znači da je sveučilište ovlašteno da posjeduje autonomnu moć stvaranja titula. Stil ove deklaracije nije samo stil određenog izmišljenog podrijetla: sretna ideja sveučilišta, koja je jednog lijepog dana, u određenom trenutku, prošla nekome kroz glavu, s nekom vrstom fiktivne mogućnosti godišnjice – čini se da je baš ovo Kant ovim evocirao. Zaista, dalje u tekstu, nakon što napusti retoriku uvoda, njegov prvi potez je stavljanje na stranu hipoteze ponešto nasumičnog otkrića, empiričkog, čak i stvaralačkog korijena sveučilišta. Određene umjetne institucije, nastavlja on, za svoj temelj imaju ideju razuma. A sveučilište je ‘umjetna’ (künstliche) institucija takve vrste. Kant započinje podsjećajući na tu činjenicu, zbog onih koji bi je htjeli zaboraviti, vjerujući u prirodnost mjesta i postojbine. I sama ideja vlasti se zasniva na razumu, i ništa u ovom pogledu nije ostavljeno slučaju. On kaže, Iz ovog razloga mora se reći da organizacija sveučilišta, obzirom na predavanja i fakultete, nije stvar slučajnosti, već da vlast, bez pokazivanja pretjerane mudrosti ili prijevremenog znanja za to, iz određene potrebe koju je osjetila (za utjecajem na ljude kroz razna poučavanja), u stanju da se a priori veže za principe podjele koji se sretno slaže [glücklich] s principom koji je trenutno na snazi. Kant je vrlo svjestan da je on opravdava, u terminima razuma, ono što je de facto odredila vlast njegovog doba, kao da je slučajno kralj bio filozof.
