Zbigniew Karkowski, poljski kompozitor i glazbenik u Zagrebu je nastupio 6. listopada 2004. s Helmutom Schafferom iz Graza, s kojim je objavio CD «Disruptor». Nastup su realizirali u okviru EXPLICIT MUSIC SESIJE, u organizaciji Multimedijalnog instituta. Razgovor sa Zbigniewom Karkowskim vodio sam u dva navrata, uoči njegova nastupa u Sali Laboratorium u Varšavi u srpnju 2003., te uoči njegova zagrebačkog nastupa. Za vrijeme prvog susreta upoznali smo se u opuštenom izdanju, jer je bio u društvu prijateljice MaŁgorzate Kubiak, autorice čiji je rad vezan uz eksperimentalni video, a s Karkowskim je surađivala ranih 1980-ih.
Crnohumorne nijanse razvlačili smo od pretpostavke da će Kina za 20 godina morati postati najliberalnija zemlja, jer je već nekoliko godina na snazi pronatalitetna politika zbog koje se rađaju samo muška djeca. Pričali smo i o širenju dva tada brzošireća azijska fenomena, o urbanim zonama i SARS-u. Razgovor u Zagrebu smo fokusirali na izvođačku praksu Karkowskog, te ga prenosimo u cijelosti.
U&U: Kako je početkom 1980-ih, kad ste magistrirali iz kompozicije,izgledala švedska scena eksperimentalne glazbe?
K,Z: Već tada sam imao prilike surađivati s prijateljima koje sam upoznao tijekom studija, jer je Gothenburg bio jak sveučilišni centar. Švedska pogotovo, u odnosu na Norvešku i Finsku, koje su bile komunističke zemlje, scene su im bile potpuno nezanimljive. Dror Feiler, primjerice, koji je danas veliko ime noise-scene u Švedskoj, kao i na festivalima širom svijeta (gostovao je i u sklopu Zagrebačkog Biennalea, vidi U&U, br. 2 – op. VJ), u to je vrijeme svirao jazz-improvizacije po podrumskim barovima, bio je potpuno beznačajan. U samom Gothenburgu je djelovala izdavačka kuća Radium, koju je pokrenuo Carl Michael Von Hausswolf. Oni su započeli izdavati švedsku eksperimentalnu glazbu, tako da su u njihovom katalogu bili Lef Anglem, Kent Ankren. U 1980-ima je Stockholm bio prilično dosadan grad, dok je Gothenburg bio inspirativan.
U&U: Koje ste instrumente svirali u to vrijeme?
K,Z: Ma, svirao sam sve što se dalo, jer je to bilo vrijeme industrijske glazbe, tako da je i neki odbačeni komad željeza, ili kanta za smeće bila dobar instrument, ako je imala zvuk kakav sam tražio. Uglavnom elektronske, u nekim sam grupama svirao bas-gitaru. Svirao sam sintisajzere, jer su gitare bile preskupe, pa bih sam smislio neki svoj instrument.
Koristio sam multiefekte i slično. Laptopom, kojim se služim i danas, sam se počeo služiti sredinom 1990-ih, kad su postali dostupni, i kad su mogli izvoditi digitalno procesuiranje zvuka u realnom vremenu.
U&U: U Švedskoj ste proveli dugo vremena, a danas živite u Japanu?
K,Z: U Švedskoj sam živio od 1970 do 1990, kad sam se preselio u Amsterdam, gdje sam živio za vrijeme studija u Den Haagu. Nakon toga sam godinu i pol proveo u Berlinu, puno sam se selio. Tijekom cijelog studija, sam istovremeno i jako puno svirao, isprobavajući u praksi ono što bih naučio.
U&U: Studirali ste i sonologiju u Den Haagu, studij kojeg je završio velik broj umjetnika s današnje improvizatorske scene elektro-akustične glazbe, kao i moderne kompozicije.
Da li je i u vrijeme vaših studija to bilo tako?
K,Z: Krajem 1980-ih, i početkom 1990-ih, Odjel za sonologiju u Den Haagu nije bio kolegij, već nam je, studentima koji smo došli sa svih strana svijeta, pružao potpunu slobodu da u studiju na kompjuterima isprobavamo ono što nas zanima. Istovremeno, studij je okupljao mnoge dobre profesore, poput indijskog kompozitora Clarencea Barlowa porijeklom iz Kalkute, koji je u Europu došao na studij kod Stockhausena; zatim Joel Ryan, koji je studirao kod Williama Forsythea u Frankfurtu. Tada taj studij nije bio nikakva gnjavaža, a po onome što čujem, danas je to više striktni institucionalni praktikum.
