Globalna financijska kriza koja je buknula i proširila se iz SAD-a 2007. – 2008. istaknula je dugogodišnje strukturne slabosti europskog kapitalizma, osobito njegove neomerkantilističke dimenzije. Pod neomerkantilizmom mislimo na provedbu ekonomskih politika i institucionalnih aranžmana koji kao ključni izvor profita01 vide vanjsko- trgovinski neto suficit. Rješenje problema efektivne potražnje traži se i nalazi prije svega u održavanju pozitivne trgovinske bilance. Nadalje, smatra se kako višak na tekućem računu povećava sposobnost privatnog sektora za djelovanje na međunarodnim tržištima kapitala. Ovakvo shvaćanje uloge kapitalističkih institucija i tvrtki – a u Njemačkoj, Nizozemskoj i Skandinaviji, također i uloge sindikata – domaćoj razini zaposlenosti i nadnica dodjeljuje podređenu ulogu u odnosu na vanjsku ekspanziju. Profiti uvećani neto izvozom smanjuju ovisnost tvrtki o relativno malom i sporo rastućem domaćem tržištu, a europske suficitne zemlje vrlo dobro znaju kako bi, da nema njihove izvozne strategije, domaća ulaganja, profiti i zaposlenost bili niži. Postojan izvozni višak, osobito onaj koji stiže iz velikih ekonomija, jednak je izvozu nezaposlenosti.
Od Drugog svjetskog rata europski se neomerkantilizam institucionalizira u fazama koje su, od osnivanja Zajedničkog tržišta 1957., dovele do stvaranja Europske unije (EU). Najveće neomerkantilističke zemlje EU-a djeluju unutar Europske monetarne unije (EMU), ustanovljene 1999. godine i poznate kao Eurozona. Tijekom pogrešno nazvanog “Zlatnog doba kapitalizma” (1950. – 1973.), zemlje s najvećim izvoznim rastom bile su, redom, Japan, Italija i Njemačka. Posljednje dvije, zajedno s Francuskom, čine jezgru europskog neomerkantilizma. Nizozemska i Belgija morale su prilagoditi svoje trgovinske strategije njemačkim i, u određenoj mjeri, u slučaju Belgije – francuskim trgovinskim modelima. Austrijska strategija uglavnom naginje njemačkoj strategiji, što je slučaj i s većim dijelom skandinavske vanjske trgovine Sjevernih zemalja. Španjolska, Portugal i Grčka nisu se mogle, i još uvijek se ne mogu priključiti neomerkantilističkom klubu; oduvijek su sustavno imale negativne vanjske bilance, što je stanje u kojem se od 1970-ih trajno nalazi i Ujedinjeno Kraljevstvo.
Ovdje počinju specifično europski problemi. U kontekstu u kojem unutareuropska trgovina predstavlja najveći dio trgovine pojedinih zemalja, izostanak unutareuropskog mehanizma redistribucije viškova iziskuje od deficitnih zemalja da prihvate prilagodbe odlaskom u recesiju. To ima negativne posljedice za izvoze suficitnih zemalja i s tim povezanu stopu nezaposlenosti. I dalje mogu trgovinskim suficitom održavati svoju neto poziciju, ali sa sveukupno smanjenom stopom aktivnosti, dakle i uz više stope nezaposlenosti kakve Njemačka ima danas. U posljednja tri desetljeća surovost unutareuropskih prilagodbi bila je ublažena europskim neto izvozima u SAD. Međutim, uloga tržišta SAD-a je u opadanju zbog promjena u trgovini SAD-a prema Aziji.