Što je danas europski film?
Što je europski film? Čini se da to više ne znamo. Sama ideja o njemu našla se u procjepu između opadanja važnosti “nacionalnih kinematografija” i rasta važnosti filma svijeta. Prije nekoliko desetljeća, europska je kinematografija podrazumijevala filmove proizvedene uglavnom u zapadnoj Europi i zasnovane na dominantnim poslijeratnim, nacionalnim i nadnacionalnim, tradicijama neorealizma, raznim novim valovima nadahnutim politikom ili pop-artom. Označavala je autorski film koji se utjecao nacionalnoj, književnoj ili kazališnoj tradiciji, a njegovao je stil umjetničkog filma, s psihološki složenim protagonistima koji su često bili alter ego redatelja pa su stoga prizivali ekspresivnu autobiografsku interpretaciju. Doda li mu se i riječ “popularan”, europski film odnosit će se na ukupni zbroj nacionalno specifičnih, ali naširoko poznatih komercijalnih filmova pojedine zemlje. Popularni europski film donosio je prepoznatljive nacionalne filmske zvijezde i usmjeravao se na dokazane žanrove, kao što su austrijsko-njemačke kostimirane drame, francuski policijski filmovi i talijanske komedije, britanske niskobudžetne komedije (takozvani carry-on filmovi) i njemački detektivski filmovi. Pojam “europski” pomaže u razlikovanju tog žanrovskog filma od Hollywooda, ne podrazumijevajući njegovu nadnacionalnu, drugim riječima, unutareuropsku popularnost. Upravo suprotno, žanrovski filmovi, osobito komedije, nisu se dobro izvozili i vrlo je malo filmskih zvijezda koje su postale poznate izvan nacionalnih granica: Romy Schneider bila je popularna u Francuskoj (ne samo zbog braka s Alainom Delonom), komedije Louisa de Funèsa postale su hit u Njemačkoj i Grčkoj, Fernandel je dobro prolazio u Italiji (kao talijanski svećenik), ali francuska superzvijezda poput Jeana Gabina nije uspjela u Njemačkoj koja je imala vlastite Gabine, primjerice, Gerta Fröbea, a kasnije Marija Adorfa. Najveća njemačka zvijezda, barem pedeset godina, Heinz Rühmann, ostao je drugdje posve nepoznat. Usprkos nastojanjima, ni Hardy Krüger, Karlheinz Böhm i Horst Buchholz nisu uspjeli ostvariti dugotrajnu karijeru u Britaniji ili Hollywoodu.
S druge strane, pojam “europski” jednako je često bio odrednica za filmove nastale izvan dosega komercijalnih nagrada i ograničenja kino-blagajni. Umjesto to ga, financirani su putem specifičnih nacionalnih shema financiranja, uz pomoć državnih subvencija, kao što su francuski avances sur recettes i javni fondovi za radio-televizijsko prikazivanje. Za neke je to nužna zaštitna mjera kojom se osigurava kreativni potencijal neke zemlje. Za druge je to izvor jeftinog televizijskog programa, a za treće trgovinska prepreka koja guši poduzetništvo i natjecanje. U 1970-im godinama pojam “europska kinematografija” odnosio se i na politički i na estetski avangardni film koji je privlačio ograničeni broj gledatelja, na filmove koji su bili spremni preuzeti formalne rizike ili su bili politički angažirani jer su osjećali da društvo stagnira i opire se promjenama. Jean-Marie Straub i Daniele Huillet smatrani su europskim filmašima, ali ne zato što su dolazili iz Francuske, radili u Njemačkoj i na kraju se skrasili u Italiji. Švicarsko-francusko podrijetlo Jean-Luca Godarda predodredilo ga je za paneuropski pogled na svijet, a u filmovima kao što je Strast dodijelio je uloge glumcima iz barem četiri različite europske zemlje. Wim Wenders smatra se Europljaninom i to ne samo zato što je snimao filmove u Španjolskoj i Portugalu. Takav je i Peter Greenaway, samoizgnanik na “kontinentu”. Greenaway i Godard istražuju uzajamna prožimanja filma i slikarstva, ili arhitekture i filma, dok Bergman, Rivette, Rohmer, ali i Fassbinder, François Ozon i Lars von Trier često uzimaju kazalište kao scenski intertekst. Opisi ne dosežu do definicije, pa se opet čini da oznaka “europski” ima više smisla kad se primjenjuje izvana nego kad joj se pridaje smisao iznutra.
Ona naznačuje kako je možda vrijeme da se europski film ne sagledava ni “iznutra” ni “izvana”, nego kao dio dinamičnije, ali i fluidnije ukupnosti – one filma svijeta ili takozvanog world cinema. No, prije no što istražimo što taj pojam znači u novom stoljeću, želim još jednom posljednji put sažeti neke od problema s kojima se susrećemo u proučavanju europskoga filma.