Sažetak
Geografsko širenje i sustavno produbljivanje kapitalističkih proizvodnih odnosa doveli su do jednog od najbrutalnijih razvrstavanja na dobitnike i gubitnike u posljednjih 20 godina. Ovdje istražujem mogućnost da kapitalizam danas prolazi kroz sustavnu istoznačnicu Marxovog pojma primitivne akumulacije (u nastavku teksta PA), samo sada u sklopu produbljivanja naprednog kapitalizma koje počiva na uništenju tradicionalnijih oblika kapitalizma (Amin, 2010; Harvey, 2003). Marx je uvidio određenu vrstu promjene gdje se predkapitalistički proizvodni odnosi uključuju u kapitalističke odnose, što je proces obilježen nasiljem, uništavanjem i prisvajanjem. Ovdje izlažem drugu određenu vrstu promjene: uništavanje tradicionalnih kapitalizama kako bi se izvuklo sve što se izvući može radi daljnjeg produbljivanja naprednog kapitalizma. Koristim ovaj pojam kako bih opisala fazu dominiranu financijskom logikom, stanje koje se ponavlja i povijesno označava početak odumiranja (Arrighi, 1994). Ova pretpostavka podrazumijeva činjenicu da postoje različite faze kapitalističkog razvoja, te stoga postoji mogućnost da u današnjoj globalnoj fazi širenje kapitalističkih odnosa ima svoje zasebne mehanizme koje je nužno razlikovati od starijih imperijalnih faza.
Ovaj je rad dio većeg projekta unutar kojeg razvijam tezu da je postkejnzijansko razdoblje sada poprimilo jasan sustavni oblik. Ukratko, kejnzijansko je razdoblje sa sobom donijelo aktivno širenje populacije koja je sustavno vrednovana kao radnička i potrošačka, do čega ne dolazi u najnovijoj fazi naprednog kapitalizma. U posljednja dva desetljeća došlo je do naglog porasta u broju “isključenih” i to u mnogo većim brojevima od onih tek “uključenih” u srednju klasu u zemljama poput Indije i Kine. Koristim pojam “isključenosti” kako bih opisala raznovrsnost uvjeta: porast u broju stravično siromašnih, raseljenih koji su uskladišteni u raznim (službenim ili ne) izbjegličkim kampovima, pripadnika manjina koje se krivično goni i trpa u zatvore, te radnika čija se tijela uništavaju radom čime u preranoj dobi postaju beskorisna. Moj je argument da ovo masovno isključivanje, sa snažnim elementima onoga što je Harvey nazvao akumulacijom oduzimanjem, zapravo označava dublju sustavnu preobrazbu koja je zabilježena u određenoj mjeri, no i dalje ostaje nedovoljno teorijski razrađena. Drugdje (Sassen, 2008a, pogl. 1, 8 i 9) razvijam teoriju promjene u čijoj je srži dinamika u kojoj stanje x ili mogućnost y može utjecati na organizirajuće logike i stoga zbilja promijeniti valenciju iako se možda čini da se radi o istoj stvari: stoga se kod ovog masovnog isključivanja ljudi ne radi jednostavno o proširenju postojećeg stanja. Tvrdim kako organizirajuća logika ovog postkejnzijanskog razdoblja poprima jasan oblik: u središtu ove logike nije “vrednovanje” ljudi kao radnika ili potrošača, već isključivanje ljudi i uništavanje tradicionalnih kapitalizama kako bi se utažile potrebe visokih financija, kao i potrebe za prirodnim resursima. Naprimjer, kupovanje je golemih posjeda u subsaharskoj Africi i dijelovima Latinske Amerike (a koji se koriste za prekomorsku poljoprivredu, iskorištavanje nalazišta podzemnih voda, metala i minerala) lakše za trenutačno dominantne ulagače i vlade kada se moraju baviti samo s oslabljenim i/ ili korumpiranim vladama i lokalnim elitama.
Ovdje proučavam samo neke vidove ove veće strukture: dva mehanizma koja su doprinijela povećanom isključivanju ljudi i destabilizaciji većeg broja zemalja južne polutke. Dva primjera koja sam odabrala u određenoj su mjeri kontraintuitivni kao mogući slučajevi suvremene verzije PA. Lako se mogu promatrati kao logike izvlačenja, no tvrdim kako su iznad svega pripremile teren za sustavno produbljivanje naprednog kapitalizma. Jedan od ovih primjera je projekt strukturne prilagodbe koji provode globalne regulacijske institucije, prije svega Međunarodni monetarni fond (MMF), Svjetska banka (SB) i Svjetska trgovinska organizacija (STO), od početka u 1980-ima do njegove eskalacije u 1990-ima. Moj je argument kako je ovdje, pored izvlačenja milijardâ dolara iz zemalja južne polutke u obliku naplate duga, ključan rad na sustavnoj prilagodbi; instrument za ovo discipliniranjeje naplaćivanje duga. Drugi je primjer kriza drugorazrednih hipoteka* koja je započela u ranim 2000-ima i eksplodirala u 2007. Većina je pozornosti opravdano usmjerena na goleme gubitke za pojedinace i obitelji kojima su izdane te hipoteke; ti će se gubitci povećavati kroz 2011. U ovom je slučaju moj argument kako je, ponovno, pored logike izvlačenja u obliku naplate hipoteka, i naknada za agente koji ih prodaju, moguće uočiti fundamentalniju dinamiku u obliku sustavnog produbljivanja naprednog /propadajućeg kapitalizma, te da se, štoviše, taj instrument može lako proširiti na svjetsko tržište od otprilike dvije milijarde skromnih kućanstava srednje klase.