Moj rad u komparatistici isprepleće se s mojim radom na kulturnim politikama. Ponekad kad predajem daleko od svojih dvaju domova – New Yorka i Kolkate – nastojim kontrolirati svoj posebni osjećaj za svoj posebni rad, a nastojim odmah i uvidjeti da taj posebni osjećaj imam zato što sam usidrena u svojim domovima. U sljedećem koraku pokušavam iz sebe izmamiti osjećaj kako bi to bilo biti usidren negdje drugdje. U tom nastojanju zatječem sebe kako držim “isto predavanje” na različitim mjestima i vidim kako se ona sukladno tome mijenjaju. Jedno od tih predavanja bilo je o “nacionalizmu”, drugo o “feminizmu” – a sad “svijet bez granica”, najprije u Pečuhu, Mađarska, kad je bio europska prijestolnica kulture; potom u planinskoj državi Nepal, indijskom susjedu; nakon toga u Arizoni, državi koju je blizina meksičke granice pretvorila u arenu vigilantizma graničnih patrola; sljedeća stanica, Hrvatska.
U Pečuhu, Mađarska, samoproglašenom “gradu bez granica”
Za vrijeme pokreta protiv rata u Vijetnamu nastala je moćna pjesma, neki od vas bi je mogli znati, “futuristička” pjesma Phila Ochsa “I declare the war is over”. To je za nas bio jako važan moment budući da rat nije bio gotov. Shvatila sam jučer kako je važno da proglašavamo nepostojanje granica. Proglašavamo da je ovaj grad bez granica, ali nepostojanje granica još uvijek nije postignuto, vjerojatno nikad neće biti niti izvedivo.
Proučavam kulturne politike. Vi ovdje govorite o prolazu s istoka na zapad. Kako vam je poznato, prvi prolaz iz Europe u Amerike posljedica je činjenice da ga je Kolumbo zamijenio za prolaz s istoka na zapad. Kad ste mi jučer u telefonskom razgovoru rekli da mi nije potrebna viza jer je Mađarska schengenska zemlja, shvatila sam da je taj opći subjekt, neutralni subjekt – taj Chakravorty, ime koje su nosili kraljevi jer su imali kola, chakra, i mogli ići svuda budući da im nije trebala viza – reteritorijaliziran u SAD. Preokrenuli ste Kolumbovu pogrešku. Dragi prijatelji, pretpostavili ste da nisam Indijka. Moja majka ima američki pasoš kao član obitelji mog brata. Rekla bih joj, vi Amerikanci ste danas Chakravortyji, možete svuda. Jučer, kad sam privremeno izgubila pasoš, rekli su mi da mi Mađarska ne može izdati vizu, a opet išla sam u kako ga vi zovete grad bez granica, vaš grad, Pečuh. Konzulica je bila iznimno ljubazna, ali rekla mi je, žao mi je, ali ja schengenske vize mogu izdati samo mađarskim građanima koji žive u Danskoj. Danci mi nisu mogli izdati vizu jer sam izgubila pasoš. Indijci nisu mogli učiniti baš ništa. Pa sam sjedila i pomislila kako me nije ni briga. Nisam intelektualka svjetske klase, i bez moje besmrtne proze vaša konferencija neće umrijeti. Gledajte, mislila sam, idem u grad bez granica, koji je prilično blizu, ali ne smijem se kretati. Rekla sam sama sebi, to je upravo kao kad kažemo “I declare the war is over”, kako bismo se borili protiv rata. Moramo nastaviti proglašavati nepostojanje granica. I upravo to je Derrida rekao, znajući, naravno, da ćemo, da bi to postalo moguće, trebati ogromnu sistemsku promjenu, stoga je bolje o tome misliti, u bilo kojem povijesnom trenutku, u obliku “onoga što dolazi”. Derrida ne bi objavio nepostojanje granica kao da je ono stvarno stanje, već kao performativ – kao što je učinio i pjevač Phil Ochs. Njegova riječ “futurističko” je verzija “onoga što dolazi” iz ustiju teksaškog mladića.
Dodano u Arizoni
Ovdje sam da učim. Ovdje sam i u solidarnosti s duhom Carlosa Monsivaisa koji mi je bio saveznik u promišljanju kritičkog regionalizma, politički puno odgovornijoj poziciji od praznih obećanja nepostojanja granica. Živim u Washington Heights u New Yorku, dominikanskom kvartu, zapadnoj granici španjolskog dijela Harlema, latinskom kvartu latinskog grada. Stoga sam duboko počašćena da me Javier Duran, koji me inače osobno predstavio Monsivaisu, zamolio da govorim na inauguraciji Monsivaisovog fonda. Sa zanimanjem sam naglasila regionalizam APELCO-a, organizacije politički organiziranih latinoameričkih umjetnika koji zajednički progovaraju iz brojnih zemalja Latinske Amerike. Ali svjesni su da su dotični sveučilišni profesori i umjetnici klasno odijeljeni od migrantske radne snage s papirima ili bez njih – ovi prvi su subalterni, drugi se brutalno potčinjavaju kako bi se još uvijek mogli klasno odijeliti od sve više potčinjavanih 99% koji su američka srednja klasa. Podsjetimo se Gramscijeve klasične definicije podčinjenih klasa: “Podčinjene klase, po definiciji, nisu ujedinjene i ne mogu se ujediniti sve dok nisu sposobne da postanu ‘Država'”.01 Našim riječima, subalterni mora imati pristup strukturama države/regije.