Analiza:
David Harvey
Udjelu Antonija Negrija godinama prevladavaju dvije osnovne teme. Prva je ustrajna vjera u sposobnosti radničke klase ili mnoštva (redefiniranog kao “stranke siromašnih” te stoga, prema Spinozi, jedinog “pravog subjekta demokracije”) da upregnu imanentne snage svog trudbeništva kako bi izgradili alternativu svijetu koji je određen kapitalom. Negri vjeruje da to mogu postići autonomnim i nehijerarhijski organiziranim samoupravljanjem. Druga tema proizlazi iz dubokog uvjerenja da Spinozina filozofska djela nude okvir radikalne misli sposobne da razjasni ne samo to kakav svijet jest, nego i to kakav bi trebao i mogao biti. Sjedinjujući imanentne snage mnoštva s neospinozijanskom teorijskom armaturom, Negri utemeljuje teoriju revolucije i redefiniciju onoga o čemu bi se u realnom komunizmu moglo raditi.
Drukčiji komunizam
Ne iznenađuje da su upravo ove dvije teme jako istaknute u Commonwealthu, novom udruženom pokušaju Michaela Hardta i Negrija da razrade svoje ideje i definiraju alternativnu globalizaciju – ili kako oni to vole reći, “altermodernost” – za naše doba. U svojim prethodnim djelima bili su prilično uspješni u podržavanju, i intelektualnom i ideološkom, onih ljevičarskih pokreta koji su na radikalne načine pokušali promijeniti svijet, a bez osnivanja hijerarhijske političke stranke ili upuštanja u borbu s onim što autori vide kao uzaludnu potragu za preuzimanjem državne moći. Ali, učinili su to pokušavajući definirati drukčiju vrstu komunizma, onu utemeljenu u filozofiji sedamnaestog i osamnaestog stoljeća. To je dovelo do prekida s postmarksističkom poviješću komunističkog pokreta, ali ne i do potpunog napuštanja Marxovih ključnih uvida. Sa slomom ili modifikacijom realno postojećih komunizama, posebno nakon 1989., ne samo da je postao moguć drukčiji svijet, nego i drukčiji komunizam. U pokušaju da definiraju što bi to moglo biti, Hardtu i Negriju pridužila se i nekolicina drugih ključnih figura u filozofiji, kao što u Alain Badiou i Jacques Rancière.
Ovaj pokušaj da se razvije drukčija vrsta komunizma danas se ponovo nameće kao neodgodiv, ne samo s obzirom na užasne uvjete u kojima se većina ljudi na planeti Zemlji bori za opstanak, već i s obzirom na rastuće nedaće nepovratnog propadanja okoliša i sve češće kratkoročne krize samouništenja u kapitalističkom sustavu. S druge strane, ima nešto čudno u pribjegavanju sedamnaestostoljetnim i osamnaestostoljetnim misliocima, predvođenima amsterdamskim brusačem leća iz ranog sedamanestog stoljeća, u potrazi za odgovorima. Bilo kako bilo, sporedni učinak Hardtovih i Negrijevih nastojanja bio je boom čitalačkih grupa u radikalnim studentskim krugovima u kojima se proučavalo Spinozu te sve veća fascinacija svim ovim misliocima, poput Gillesa Deleuzea, koji se, kako bi utemeljili svoje argumente, također pozivaju na Spinozu.